Kako već to biva u konobarskom poslu, ne možeš otići iz birtije a da nisi zaključio kasu. Ako kasa ne štima, neće štimati ni gazdino raspoloženje pa je zato nužno da su sve pare zbrojene i unesene po sistemu čist račun, duga ljubav. Volimo se ja i moj gazda, premda mu brada smeta da bi si izrazili ljubav, a i čovjek ima curu. Zbog zaključivanja kase, propustio sam prvi bend za koji su mi rekli da je bio fantastično usviran, samo kad bi odlučili što žele svirati. Kako čujem, u jednoj su pjesmi imali po njih tri - četiri od kojih su sve zvučale dobro, ali o tom problemu sam pisao već u prošloj recenziji, pa ne bih da se ponavljam. A i pisanje o bendu kojeg nisi gledao vrlo je nezahvalan posao.

Taman kad sam ušao Tigrova Mast je već bila na svojoj drugoj - trećoj pjesmi. Teško je tu zapravo reći kad pjesma počne a kad završi, ali kad se radi o ovakvom bendu - suludom, izlomljenom instrumentalnom noise-narodnjak monstrumu bez vokala - nije ni bitno. Sjebanost je sad puno jasnija. Bolje artikulirana, koliko se sjebanost već može artikulirati, orijent se čuje jasnije nego ikad, klavijature manje skiče a bubanj se više igra sa živcima, odnosno s ritmovima. Ne znam je li čovjekovoj psihi urođeno da mu više paše klasična pjesma s uvodom, kiticom, refrenom, kiticom, refrenom i krajem koja se pamti kao reklama, ili nas je muzička industrija na to naučila, ali uvijek je dobro da postoje ovakvi bendovi koji će to sve razbiti u paramparčad i skrpati djeliće u mala frankenštajnova čudovišta, koja će nas plašiti i trzati svojom aritmijom i neubrojivošću. Jeste da teže ulazi u uho, ali barem te zarobi i drži zaokupljenim. Drugim riječima, kad uhvati - ne pušta.

Secret Chiefs 3 rade to nešto drugačije. Njihov muzički kaos nije toliko rastrzan kao kod Tigrova. Lakše se podnosi, pa se lakše pije pivo, a bogami i duva se. Probao. Da nisam, vjerojatno niti ne bih pisao. Tajnoviti Šefovi su pravi čarobnjaci muzičke kuhinje i to ne govorim zato što je gitarista, očito središnji lik benda, nosio čarobnjačku mantiju i prebirao po zazu kao Steve Vai po jednom od svojih bliještećih fenjera što se zovu gitarama. Čarobnjaci su zato što su tako bezočno pomiješali funk, punk, noise, disco, psihodeliju i jazz u nešto što se čak i da zaplesati, i to sve da se radi o odlasku u samoposlugu. S jedne police uzmeš malo luka, malo paradajza, malo junetine i pa malo paprike, dođeš kući, narežeš, pobacaš u lonac i za nešto manje od sat vremena imaš paprikaš. Nesavršen, ali tvoj. Tada je mogao ispasti samo tako i nikako drugačije. A kad na koncertu uhvatiš taj trenutak koji traje i traje, onda znaš da pred sobom nemaš samo slučajnu kombinaciju već odličan bend. Cijelo vrijeme sam imao osjećaj da ovi ljudi ovako šarenu, blesavu, sjebanu, psihodeličnu i ponekad plesnu muziku sviraju - iz zajebancije. Bez imalo znoja, grča ili poze. I još kad dođete na koncert bez puno znanja o tome što ćete gledati, iznenađenje je dvostruko. Možda nekome nije zvučalo dovoljno sjebano, možda previše ravno i predvidljivo, ali jebiga, nismo svi isti.

Svi smo mi sjebani na ovaj ili onaj način, samo je netko više, a netko manje. U koju skupinu spadate vi? Ja sam negdje između, kako koji dan. Taj sam dan valjda bio sjeban taman toliko da me Tigrova Mast i Secret Chiefs isprave svojom sjebanošću, kao što dva minusa daju plus ili kao što dva sjeba daju jedan high. Pa sam otišao doma, zadovoljan, barem do početka slijedećeg dana, ako ništa drugo.

djole // 20/11/2012

PS: fotke stižu kad se malo srede...