Autorski izraz vođe, gitariste, klavijaturiste, vokala, te alfe i omege Peter Tagtgrena nikad u ovome bendu nije bio upitan, ali sve više dolazi pod povećalo zbog njegovog daleko popularnijeg i kreativno diskutabilnog industrial-metal benda Pain kome posvećuje daleko više pažnje. Nakon što je tokom dva protekla desetljeća s Hypocrisy death metalu udahnuo melodije sve više se počeo distancirati od benda; nekad je izbacivao albume ko' od šale, no kad su zaredali prvi uspjesi s Pain, tempo izdavaštva je naglo opao, prvo svake druge godine, a evo, sad već drugi puta za redom Hypocrisy su imali četverogodišnju diskografsku pauzu u kojoj su već mnogi i zaboravili na njih. Premda skor od 4 albuma u posljednjih desetak godina nije nimalo obeshrabrujući, činjenica je da nakon prijelomnog "Into the Abyss" iz sada već daleke 2000. godine Tagtgren, Mikael Hedlund (bas) i Reidar 'Horgh' Horghagen (bubnjevi) samo isporučuju repetirajuće radove neprekidno ponavljajući odavno utvrđeno gradivo koje im je i priskrbilo termin melodičnih death metal legendi.



Album je nešto kraći od prethodnih radova, a i bolje da je tako jer već nakon treće-četvrte pjesme počinje da umara. Svi prezentirani glazbeni performansi stoje na mjestu - riffovi, tremola, melodični basovi, ritmovi koji variraju od blastbeatova do umjerenih, pa i tromih, katkad i niski black štimovi, nezemaljski vokal, uhu ugodne i neopterećavajuće harmonije, no svi ti šabloni su doslovce toliko jednostavni da se uistinu nakon svih ovih 12 albuma samo neprestano vrte u krug inverzija. Snaga jeste moćna s ponekim oscilirajućim momentima, ali manjak kompleksnije strukture svih ovih 9 pjesama vodi čisto po pravocrtnoj liniji kretanja na kojoj nema nikakvih evidentnih pokazatelja da je bend spreman na nove izazove i istraživanja.

Dakako, daleko od toga da materijal nema svoj šmek ukoliko se po prvi puta susrećete s bendom ili ste klinac koji ga je tek sada otkrio. Tada će vam se dopasti otprve upravo zbog jednostavnosti, no teško je povjerovati da ima starih fanova kojima ovo 'sjeda' među 5-6 najboljih radova benda. Donekle izuzetak čini uvodna i očito najdorađenija naslovna pjesma "End of disclosure" (objavljena i na singlu) sa simfonijskom melodijom klavijatura koja se proteže u intervalima umjerenog tempa, zatim najbrža i najekstremnija "Tales of thy spineless" s referencama nekih vrlo poznatih starih thrash pjesama Metallice, te baladična "United we fall" koja je potkrijepljena urnebesnim tempom i laganijim melodičnim intervalom, elem obrascem često korištenim na ranijim radovima.

Od naslova "Soldier of fortune" mogao bi se očekivati cover balade Deep Purple, ali ipak nije, već samo pjesma u umjerenom tempu, kao i završne "The return", najtromije i najdepresivnije skladbe koja u praksi pod ovim nazivom ima tisuće autora. U njoj je prikazan lirski darkerski stav popraćen tugaljivim vokalnim nijemim mantrama i black metal ugođajem konstantnih tremola.

Priče oko nekog koncepta nema, tematika pjesama skače s jedne na drugu uglavnom manevrirajući oko vanzemaljskog, nadrealnog i emotivno mračnog SF djela za razbibrigu koje nije šokantno. A isto tako i kompletan dojam svakog onog tko je upoznat s opusom benda ostavlja onaj utisak poput tisuća i tisuća bendova što su napravili jedan odličan album kojeg neprekidno ponavljaju. Hypocrisy doslovce kopiraju sami svoju glazbu koju su stvorili u 90-im godinama, ali to njihovim fanovima ionako ne smeta.

Naslovi: 1.End of disclosure, 2.Tales of thy spineless, 3.The eye, 4.United we fall, 5.44 double zero, 6.Hell is where I stay, 7.Soldier of fortune, 8.When death calls, 9.The return

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/09/2013