Swansi lete visoko. Od pakla do nebesa.

Običavala je stara šminkerska elita govoriti da je kašnjenje otmjena stvar. Ali pobogu zašto u ovome slučaju? Meni se desio onaj kuršlus da sam nakon tri noći provedene na koncertima i jednog radnog dana, tog ponedjeljka popodne konačno dozvolio sebi malo odmora da odrijemam nakon što sam se vratio kući s posla. Ih, a kad sam se probudio bilo je 21.30 h!!! I brzo, trk na savski nasip u Jedinstvo na Swanse.

Znao sam da ću kasniti, ali ovako debelo bilo je iznad svih mojih očekivanja. Kad sad stigao taman su završavali jednu snažnu industrial pjesmu koju nisam uspio odgonetnuti, te sam se proguravši preko krcate dvorane uspio domoći prvih redova da okinem nekoliko fotosa, naletio na našeg starog poznanika Cvetana iz Sofije. Rekao mi je da su počeli pred cirka 45 minuta, te da im je ovo bila jedno peta-šesta pjesma. Šta ćeš...

Swans   © horvi

Dalje su svirali "My birth" u vrlo dugačkoj varijanti (original iznosi 4 minute), pa "The seer returns" i onda do kraja koncerta samo skladbe s posljednjeg albuma "The Seer". I to gotovo isprepletene u jedan fantastičan medley u trajanju od dobrih sat i petnaestak minuta vremena gdje se uopće nisu osjetili prelazi naslovne "The seer" (u gotovo 40-tak minuta razvučenoj verziji) u primjerice "A piece of sky" jer su bili obogaćeni izuzetnim krešendima, usponima, padovima, usporavanjem do doom/drone estetike, te mnogim dugotrajnim instrumentalnim minimalizmom.

Swans   © horvi

U gotovo konceptualnom maniru velikih starih bendova, Swansi su satkali impresivan kolaž moćne trome buke od koje će nam svima dugo zujati u ušima. Sa posljednjom, povratničkom postavom od gitariste (Norman Westberg), basiste (Chris Pravdic), klavijaturiste, te dva bubnjara od kojih je Thor Harris multiinstrumentalist na trombonu, cimbulama i violini (drugi bubnjar je Phil Puleo), Michael Gira je praktički uz sviranje gitare bio i specifičan dirigent koji je određivao orkestru tempove, razvlačenja i pretvorbe mantričkih ritmova usporavanja i ubrzavanja. Vodio je svoju četu eteričnim putešestvijama koje podsjećaju na jako dobro znane segmente Current 93 i Coil, a u jednoj prilici se čak okrenuo publici i naprćio stražnjicu, upravo onako kao što su to davno prakticirali Coil sa potpuno golim manekenima-plesačima koji su publici pokazivali čmar, te masturbirali i mokrili po pozornici. A i sama upotreba lančano povezanih zvečki neodoljivo je asocirala na 'tjeranje uroka' i loših duhova, efektnog scenskog štosa kakvim su Coil mnogo puta znali otvarati koncerte.

Swans   © horvi

Gotovo dva i pol sata minimalističkog performansa s dugotrajnim dizanjima (i spuštanjima) dinamike nagrađeno je velikim pljeskom nakon kojeg je svima bilo jasno da bisa neće biti, pa ga nitko nije niti tražio. Održan je zasigurno jedan od najboljih i najupečatljivijih koncerata u dosadašnjem dijelu zagrebačke koncertne sezone što se tiče faha ovakve alternativne ponude. Isprepleten je no-wave, post-punk, industrial, noise, ambiental, post-rock i neo-folk u jedan snažan mantrički izraz koji je lukavom artističkom strategijom istraživanjem mračnih praznina i bolesno postavljenih svjetonazora s izletima u halicinogene prizme, paranoje, sukobe dobra i zla, te putovanjem u pakao s povratnom kartom izbjegao monotoniju pripadajućeg i vrlo bliskog gothic pomodarstva. Evo, konačno, da i ja jednom mogu iskoristiti uzrečicu - treća sreća! U trećem pokušaju uspio sam uživo popratiti newyorške Labudove. Prije dvije godine prevagnulo je u korist Animal Collectivea, a za nastup na Terraneu kumovale su financije i poprilično neinteresantan ostatak lineupa. Koncert je za mene, pošto sam kasnio, počeo već na Mostu mladosti. Teški drone zvuk prelio se preko socijalističkog mosta koji spaja dva Zagreba i učinio ga turobnijim nego što to inače jest. I prije nego sam ušao u prostor teški i masivni zvuk protjerao je sve trnce kroz mene, a vjerojatno su malo bubrezi zaigrali i onim biciklistima koji su lijeno prolazili pokraj mene. Ipak, ništa me nije moglo pripremiti na ono što se odvijalo u samoj dvorani Pogona Jedinstvo. Ono što Gira i ostatak benda radi nije rock koncert. Njihov nastup nadilazi klasične obrasce koncerta na koje je publika uobičajeno navikla. Zapravo, ne znam je li to ispravno nazvati koncertom. Pravilnije je to nazvati seansom ili, ako baš hoćete, misom. Crnom misom. Bijelom misom. Ovakvom seansom. Onakvom seansom. Svejedno je. Swansi svojom muzikom ne dopuštaju nikakvu kategorizaciju. Onaj tko ih je slušao uživo zna o čemu govorim. Neopisivo glasnom i bučnom svirkom, u kojoj vam je svega na par minuta u dva i pol sata, dopušteno da predahnete i zaplješćete bendu, jednostavno vas ostavi bez teksta. U tom trenutku, ili odlučite ostati do kraja, bez obzira što vam bubnjići pulsiraju i imate osjećaj da će svakoga trenutka eksplodirati, ili se jednostavno okrenete i napustite prostor. Ja sam se odlučio za ovo prvo. Osim što je ova banda glazbenika muzički impresivna, njihovo ponašanje i komunikacija na pozornici je, također, priča za sebe. Michael Gira je alfa i omega ove družine. Tokom koncerta autoritativno daje direktive ostalim članovima koji učeničkom pozornošću prate svaki njegov pokret, zapovijed i signaliziranje glavom. Kada uđe u trans, Gira, iščašeno pleše sipajući otrovne tekstove od kojih se čovjek naježi. Thor Harris, koji kao da je ispao iz Miliusovog Conana, udarao je po činelama iz sve snage, svirao trombon, violinu i još par instrumenata koje zbog svoje pozicije nisam dobro uspio ukapirati, a u onom moru buke i distorzije, niti razaznati. Christoph Hahn, koji izgleda kao Girin malo staloženiji brat, doslovno je sjedečki ubijao steel gitaru i efekte. Nikad nisam vidio da se neko toliko oznoji i zadiše svirajući steel gitaru! Odsvirali su svega sedam pjesama od kojih niti jedna nije bila ispod 20tak minuta. Možda je postojao netko tko je tu večer otišao razočaran kući jer nije čuo svoju "omiljenu" stvar od Swansa. Ali mislim da je taj "fulao ceo fudbal". Jer Swansi ne izvode "hitove" već drže terapiju agresivnom bukom koja tera sve đavle iz vas. Slušati Swanse kod kuće, na bilo kakvim zvučnicima ili, ne daj bože, zvučnicima od laptopa, predstavlja svojevrsno svetogrđe njihove muzike i jednostavno je nema smisla uspoređivat sa izvedbom uživo. To je jedini suvisli zaključak koji sam uspio izvući mantrajući tu večer zajedno sa Girom, ostatkom benda, i publikom u Pogonu. Facijalni izrazi ljudi nakon koncerta, dok su se izbezumljeno hvatali po džepovima da bi zapalili prvu cigaretu nakon kaosa kojem su upravo prisustvovali, samo su mi potvrdili da smo došli do istog zaključka.
Čekamo slijedeću labuđu terapiju!!!

Horvi & Vedran

terapija // 22/05/2013