Premještaj koncerta iz NKC Park & Purgeraja u KSET pokazao se najlogičnijom rošadom (zna se zašto, da ne objašnjavam), sve je funkcioniralo kako treba, a ako netko ima zamjerke, neka ih objesi mačku za rep... Mission Of Burma su ionako tokom svoje kratke karijere od 1979. do 1983. svirali na daleko lošijim mjestima, pod kudikamo opskurnijim uvjetima i s daleko lošijom tehnikom, pa neće valjda sitničariti što su uoči samog nastupa imali neki 'kuršlus' s bas pojačalom. Odmah se tu našlo rezervno koje je donio neuništivi Mate, uštekali su ga i fešta za klub ispunjen poznatim licima od 17 do, biti će 60, mogla je početi oko 22.30h. Zna se da su bili specifičan live bend. Kad im je išlo, onda su bili fantastični, a kad nije, onda su bili najgori bend na svijetu. Izgleda da smo tog ponedjeljka bili te sreće da su okrijepljeni dobrom večerom i cugom, kako je izjavio bubnjar Peter Prescott, dobili ono 'najveribest' izdanje. Naravno, koliko im to godine dopuštaju jer su sva trojica već nadebelo prevalili pola stoljeća života, a svirati jedan od najžešćih oblika post-punka nabijenog noiseom u tim godinama i s takvim elanom, ruku na srce, danas ne mogu niti oni koji su upola mlađi od njih. S pravom su još i dan danas uzor mnogima kako se svira i pristupa živom nastupu. Netom prije samog izlaska, na binu su pobacane set-liste prema kratkom međusobnom dogovoru, pa je odmah počelo škljocanje digitalcima u prvim redovima. Set-lista basiste Clint Conleya je bila naškrabana kraticama nehajnim rukopisom da je vjerojatno nitko osim njega nije mogao dešifrirati, pa sam se stoga oslonio na vlastito pamćenje i bilježenje repertoara po sluhu (kao jazzer, hahaha)... A ona buka koja je nekoć oštetila sluh gitaristu Roger Milleru izolirana je donekle prozirnim pleksiglasom koji ga odvaja od bubnjeva. Startali su sa "Secrets", jednom od najranijih kompozicija u pravom post-punkerskom šlihu konca 70-ih i odmah najdjačali sve nekadašnje preživjele rivale. Tako moćno danas ne mogu zvučati P.I.L., Wire, Gang Of Four, a bome niti The Fall ma koliko god da M.E.S. stimulirao ekipu svojim egzibicijama. Uh! Vraški početak je potom nastavljen kraćim setom promocije najnovijeg albuma "Unsound" s prve tri pjesme - bombetinom "Dust devil", laganijom "Semi-pseudo-sort-of plan" i eksperimentalno raštelanom "Sectionals in the mourning". Tu se njihov tonac Bob Weston (Shellac) postarao da im doda one čudne zvukove emitirajući ih s miks-pulta na galeriji malčice uneredivši zvuk gotovo do kakofonije, ali vrlo brzo, kako je koncert odmicao, ti samplovi su postajali sve kompaktniji da mu se Conley u jednom trenutku obratio aplauzom. S tog albuma su još kasnije izveli de-kompozicijsku 'koračnicu' "Add in unison" i više se nisu vraćali na njega jer su očito u pripremi repertoara shvatili da naša publika još nije dovoljno upoznata s njime. Zato su tek malo prošarali po preostala 3 povratnička albuma izvevši samo 5 stvari iz 21. stoljeća - "2wice", "Spider's web", "Let yourself go" (2006), "One day we will live there" i "Feed" (2009), da bi ostatak repertoara ispunili provjerenim standardima iz prve faze. Prvo su ošinuli staru himnu "Dirt", pa laganicu "Einstein's day", zatim minimalističku "Nu-disco" s pratećim 'nijemim' višeglasjima i Millerovim gitarskim ekspresijama, te za kraj brze punkerijade "That's how I escaped my certain fate", "Max Ernst" i nezaobilaznu "Academy fight song". Slušati te stare pjesme kod kuće s originalnih zapisa nemaju niti polovinu ove snage kao što su ih izveli uživo. Weston im je dodao vraški noiserski naboj, a oni sami su se potrudili da ih prebace u brže tempove. Na njihovim licima se vidio znak zadovoljstva, a peti član, postariji im vršnjak, očito roadi je čitav koncert slikao i snimao digitalcem praveći grimase svaki put kad bi iz mašine pored koje je sjedio prokuljao snop dima koji mu je narušavao 'panoramu'. Stajao sam dobar dio vremena pored njega; djelovao je kao da će ištekati kabel...

Naravno, vratili su se gromoglasno pozvani na dva bisa koje su zapržili sa 5 najžešćih i najstarijih pjesama: "This is not a photograph", očekivano najbolje primljenom "That's when I reach for my revolver", te sa urnebesnim "Ok-no way", "Learn how" i "Peking spring".

Oli je to bio koncert godine? Za mene koji zbog mnogih privatnih obaveza nisam pohodio mnogo svirke, jest. Taman po mjeri. Odličan bend provjerenog kultnog statusa u artističkom žanru koji je utjecao na neka najznačajnija imena alternativnog rocka dokazao se da može još uvijek živjeti na pozornici. Nema tu filozofije - bas, bubanj, gitara, neprestane izmjene vodećih vokala, Westonovi samplirani dodaci i udri svom snagom kao da je 1980. Spram ovog koncerta, kad se posluša hrpetina ove današnje mlađarije koja se potpisuje kao post-punk, punk, alternativni, indie, pa i noise-rock zvuči mlohavo ko da se drže za dotrajalu dasku na rasklimanoj tarabi pokušavajući silovati vlastite instrumente uzdajući se u moć maršala i distorzije. Kako se taj posao elegantno radi, pokazali su nam veterani iz Bostona koje će valjda i iduća turneja dovesti u naše krajeve. Još imaju oho-ho snage u sebi koju valja iscijediti.

horvi // 13/12/2012