Legendarni post-punk iz Bostona dolazi u Park & Purgeraj 10.XII 2012. Donosimo pregled njihove male, ali hvale vrijedne diskografije iz koje valjda svi znaju Mobyijevu hit-obradu "That's when I reach for my revolver". Osnovani su 1979. kao četverac u sastavu Roger Miller (gitara, vokal, piano, truba, udaraljke), Clint Conley (bas, vokal, udaraljke), Peter Prescott (bubnjevi) i Martin Swope (operater sa trakama i ton majstor). Prije ovog benda dio njih je vrlo kratko vrijeme radio pod imenom Moving Parts sve dok im se koncem 1978. nije pridružio Miller koji se u Boston doselio iz Ann Arbora (rodni grad Iggy Popa) i Conley koji je došao iz Dariena (Connecticut). Prvo su svirali, kako kažu, neku svoju glazbu pod utjecajima Sun Ra i James Browna, a nekoliko rijetkih snimaka iz tog perioda naknadno je objavljeno 2008. na dopunjenom re-izdanju njihovog prvog EP-ija poput pjesama "Secrets", "Break on through" i "Peking spring".



U tim počecima su bili pod snažnim utjecajima post-punka Gang Of Four i The Pop Group, te su u vrlo kratkoj karijeri koja je trajala samo 4 godine uspjeli objaviti jedan EP i jedan album. Prvi koncert su održali 1.IV 1979. kao trojac (Miller, Conley i Prescott) u bostonskom The Modern Theatre, a onda im je njihov tonac Swope predložio da obogate zvuk nekim njegovim dosjetkama budući da se u dokolici zabavljao sa modernom klasičnom i avangardnom glazbom komponirajući kratke eksperimentalne komade za piano i magnetofonske trake pod utjecajima John Cagea i Karlheinz Stockhausena. Ideja je prihvaćena i on se latio tada vrlo čudnovatog posla - snimao je raznorazne efekte koje je lijepio na trake loop sistemom, a taj hobi postati će mu jedna od prepoznatljivih stavki u sklopu benda.

Posljednji koncert održali su 12.III 1983. u Bradfordu za vrijeme promotivne turneje prvog albuma koja je prekinuta zbog jednog od težih oblika tinitusa (oštećenja sluha) koji je zadesio Millera, te se sastav koji je mnogo obećavao rasturio u fazi kada je tek trebao raditi punim plućima.

MISSION OF BURMA - Signals, Calls, and Marches, EP (Ace Of Hearts, 1981)

Prvo zvanično izdanje bio je klasičan post-punk 7'' singl "Academy fight song/ Max Ernst" objavljen 1980. u kojem se osim plesnih tempova, legato gitare i melodičnog basa povremeno osjetila i eksperimentalizacija Swopeovih traka.



Ovaj EP originalno je objavljen sredinom 1981. na kojem se nalazilo samo 6 pjesama, a otvarao ga je snažan melodični plesni komad "That's when I reach for my revolver" kojeg je mnogo kasnije, 1996. obradio Moby i s njime ostvario svjetski uspjeh. Pjesme "Outlaw", "Fame and fortune", "This is not a photograph" su pod jasnim utjecajima Gang Of Four etike albuma "Entertainment!" i "Solid Gold", te eksperimenata The Pop Group s kojima su Mission Of Burma djelomično utjecali na razvoj indie-rocka, noise, grunge i post-hardcore scene, osobito bendova Pixies, Sonic Youth, Fugazi, R.E.M., Nirvana i Pearl Jam. Glazbena igra koju je EP razvio svodi se na studijski pročišćeni zvuk bez ikakvih prljavih distorzija (produkcija Richard W. Harte), melodično-punkerske funk basove, mnogo raznovrsne tehničke prezentacije gitare (legato, riffovi, eksperimentarije, melodije), uglavnom snažne i plesne ritmove, te u ono vrijeme prilično drske i vrištajuće vokale koji su u nekim trenucima znali biti i veoma emotivni. Pjesme "Red" i instrumental "All world cowboy romance" se na određeni način nisu uklapale u tada kurentni post-punk obrazac. Prva je klasičan legato pop-punk sa gain gitarom (puno toga su od njih mnogo kasnije uzeli Against Me!), a druga je gotovo idealan prototip post-rocka. Međutim, ovdje je najviše izgubio eksperimentalist Swope koji je na ovih 6 pjesama došao do izražaja tek pred konac pjesme "Fame and fortune" u kojoj su iskorišteni na zadnjih tridesetak sekundi njegovi pozadinski efekti koji zvuče poput syntha.



Re-izdanje EP-ija 2008. godine donijelo je još dvije ranije snimljene kompozicije, vrlo snažne i plesne "Devotion" i "Execution" koje datiraju iz 1980. MISSION OF BURMA - Vs. (Ace Of Heart, 1982)

Debi album bio je veliki zalogaj sa 12 odličnih pjesama kojima je prethodio prilično 'trendly' singl sa vrlo senzibilnom "Trem two" koja se taman poklapala sa postulatima kurentnog post-punk/ new romanticsa i drska punkerska "OK/ no way" sa ubilačkim hardcore tempom, ali ona nije uvrštena na album.



Na albumu dominiraju eksplozije usviranog trojca koji je prikazao kompaktnu igru melodija, ritmova i snažnih Millerovih vokala utisnutih u neke, najbrže i najneurotičnije pjesme tog vremena. Prva od njih je posve sumanuta, nanovo snimljena "Secrets" s kojom se album otvara, a onda slijedi rešetanje sa kombinacijama uvodnih laganijih početaka ili bombardiranja direktno u glavu. "Train", "Dead pool" imaju vrlo dugu dinamičku laganiju crtu, "New nails" odmah otpočetka obara sve njihove bivše idole (primjerice Gang Of Four koji su te godine napravili prilično blijed i neuvjerljiv album "Songs Of The Free"), a "Learn how" se pretvara gotovo u gitarističko-vokalni neandertal.



Druga strana ploče sa 6 pjesama donosi neke od najuzbudljivijih trenutaka post-punka. Pjesme su vokalno dotjerali Miller, Conley i Prescott sa višeglasjima i upadicama (očigledan utjecaj su pokupili u tom pogledu britanski The Futureheads), a glazbeno vrve sa raznolikostima u kojima više nije bio bitan post-punk kao žanr, nego napredak tada već neaktualnog trenda koji je mnoge velike nade i zvijezde primorao da potraže neke nove puteve. Najveće zvijezde post-punka Adam And The Ants su se rasturili, Bauhaus su otišli u dark/ gothic, P.I.L. su počeli svaštariti, a veliki dio njih se prepustio new-romanticsu (Siouxsie And The Banshees, Simple Minds, Ultravox) ili su se poput Wire, Echo & The Bunnymen ili XTC orijentirali u nekim sasvim drugačijim sferama. Jedni od rijetkih koji su ostali dosljedni stilu bili su The Fall.

Sa iznimno kreativnim pjesmama "Mica", "Weatherbox", "The ballad of Johnny Burma" i "Fun world", Mission Of Burma su zašli u revitalizaciju žanra dodavši mu snažnu gitarsku eksperimentalizaciju i veoma brze tempove. A laganija pjesma "Einstein's day" će Ian McKayeu poslužiti kao jedna od osnovnih smjernica za stil Fugazi koji se osobito očitao na njihovom albumu "Steady Diet Of Nothing", posebice u pjesmi "Long division".

Sa vrlo kompleksnim tekstovima koji su indirektno i artističkim punk leksikom govorili o tadašnjoj situaciji hladnog rata između USA i SSSR povučeni kroz prizmu individualnosti, Mission Of Burma su ostvarili jedan od tada tematski vrlo aktualnih, ali potpuno neprimjećenih albuma.

Naknadno, s pojavom interneta, album je uvršten među 50 najboljih radova 80-ih. Kao što je već rečeno, bend je zbog Millerovog oštećenja sluha prestao s radom 1983., a kao u spomen na veliku fanovsku zahvalnost, Peral Jam su svoj čuveni drugi album iz 1993. nazvali upravo po ovome djelu. MISSION OF BURMA - The Horrible Truth About Burma, live (Ace Of Hearts, 1985)

Prvi i jedini live zapis benda iz ovog prvog razdoblja djelovanja datira sa posljednje turneje na kojoj su promovirali debi album, a snimci su napravljeni na četiri lokacije - Bostonu, Chicagu, New Yorku i Detroitu. Pošto se sastav rasturio (Preston je osnovao Volcano Suns sa Bob Westonom koji će u 90-im biti član Albinijevog Shellac), etiketa je odlučila iskoristiti žive snimke posthumno ih objavivši s izborom uglavnom novijih pjesama koje su pripremane za nikad objavljeni drugi album.



Originalna ploča sadržavala je 10 kompozicija među kojima su tri koje su napisane u najranijoj fazi rada - laganiji instrumental "Tremolo" iz 1980. sa moćnim završetkom, te žestoku "Peking spring" i poprilično lucidnu i eksperimentalnu "Nu disco" u relativno umjerenom ritmu (obje iz 1979). Materijal je bio podosta raznovrstan sa različitim tempovima, vokalnim nadvriskivanjima i noiserskom gitarom (osobito u pjesmama "Dumbells", "Blackboard" i "He is, she is"), te ponekim de-kompozicijskim strukturama (primjerice u "Dirt") ili hardcore rasturačinom ("Go fun burn man"). Među pjesama se nalaze i dvije obrade - vrlo snažna i neurotična "1970" (The Stooges), te 9 minuta dugačka "Heart of darkness" (Pere Ubu) u kojoj su se odvažili u sasvim neobične egzibicije s razbijanjem klasične strukture pop pjesme.

Remasterirana izdanja iz 1997. i 2008. (Matador Records) proširena su sa živim snimcima pjesama "That's when I reach for my revolver", "Learn how", "Red", "Weatherbox" i "Trem two", a DVD je obogaćen i sa kompletnim video zapisom koncerta održanog u Bradfordu. Navodno posljednjeg.

Za njihove koncerte kruži priča da kada su bili u formi i kad im se idealno poklopio dan, znali su održati nevjerojatan nastup za pamćenje, no s druge strane i da su imali užasno loših izdanja koja su publiku ostavljala totalno razočaranima. Također, veoma interesantno, nikada nisu unaprijed sastavljali repertoar, već su set listu ispisali samo par minuta prije nego što su izašli na pozornicu. MISSION OF BURMA - Peking Spring, compilation (Taang!, 1989)

U vrijeme kada se za bend potpuno zaboravilo, isplivali su posljednji studijski snimci koji su bili rađeni za nikad realizirani drugi album. Prvo je 1988. objavljen kratki EP "Peking Spring", a paralelno i još tri kompilacije ("Forget", "Mission Of Burma") od kojih je ova uz spomenuti EP ponudila i nekoliko ponovno realiziranih pjesama poput "This is not a photograph", "Nu disco", "Peking spring"...



Snimci su na štetu same reputacije benda vrlo loše tehničke prirode, tek jedva da su producirani, a neki su i u tome zakazali jer se nakon razlaza benda diglo ruke od daljnjeg studijskog posla. Na nekim snimcima gotovo da i nema bas gitare, a razina zvuka je iznimno niskih frekvencija koje nisu ujednačene i normalizirane, pa čitava slika ne održava onu čistoću i kompaktnost koju su pružili na debi albumu. Daleko od toga da je ovo bio loš materijal, međutim tek u pjesmi "Foreign country" su ispoljene karakteristične eksperimentalije koje su trebale nastaviti njihov egzibicijsko-istraživački rad sa neobičnim Swopeovim efektima. Uz gitaru, bubnjeve i bas, ostatak instrumentarija kojeg su redovito koristili uopće nije dodan u završnom miksu tako da je materijal tek polovično dorađen. Ipak, za dokument i informaciju uspjele su se očuvati pjesme "Dumbells", "Dirt", "Sing-a-long", "He is, she is", "Blackboard", "Go fun, burn man"...

Iduće godine, 1990. još se pojavila kompilacija "Let There Be Burma" (Emergo/ Taang!) koja je zaokružila kompletan opus benda koji niti nije pomišljao da se ponovno okupi. MISSION OF BURMA - ONoffON (Matador Records, 2004)

Sasvim neočekivano, bend se vratio 2002. na nagovor Bob Westona iz Shellac koji je jedno vrijeme sa Prestonom proveo u Volcano Suns. Weston je u ovoj novoj reinkarnaciji zamijenio Swopea na mjestu zaduženom za specijalne loop efekte s kaseta i pri tome svirao udaraljke, a povremeno i bas gitaru dok je originalni basist Conley znao preći na gitaru.

Rezultat ponovnog okupljanja bio je ovaj iznenađujući album, prvi studijski rad nakon dva desetljeća pauze, a konačno je donio sve ono po čemu su Mission Of Burma bili originalan i specifičan sastav. Doduše i ne više onako žestok kao što su to prikazivale stare žive snimke, no 16 naslova počevši od uvodnih "The setup", "Hunt again", "The enthusiast" i "Falling", pa sve do "Fake blood", "Nicotine bomb", "Playland" i "Absent mind" posvjedočile su o velikom talentu benda u kome su ponovno radili svi izuzev Swopea koji je potpuno napustio glazbu preselivši se u samotnjački život na Havaje.



Album uz finu i čistu produkciju, te znantno suvremeniji zvuk (osobito u tretmanu basa) utemeljen je u mid-tempovima, vokalnim melodijama, bogatim gitarskim igrama s noiserskim prizvukom i ponekim loop efektima koji su na ranim snimcima nedovoljno dolazili do izražaja. Sadrži i novu verziju stare pjesme "Dirt" prvotno napisane 1983. A i odjek kritike je bio fantastičan, te je iduće godine objavljen drugi živi album "Snapshot" (također za Matador Records) snimljen pred šačicom izabranih fanovova u Q Division Studiju uz živi online prijenos na WFNX. Repertoar je obuhvatio samo dvije nove skladbe "Absent mind" i "Max Ernst's dream", jednu obradu "Youth of America" (Greg Sage), te 5 starih, legendarnih pjesama "Tremolo", "Mica", "Red", "That's how I escaped my certain fate" i "Dirt". MISSION OF BURMA - The Obliterati (Matador Records, 2006)

Treći studijski album bilo je iznenađujuće remek-djelo kakvom se malo tko nadao. Običaj je da bendovi nakon reuniona vrlo brzo posrnu u neinventivnost i da im se onaj početni elan zajedničkog rada svede na rutinu, no ne i kod ovih nepretencioznih glazbenika koji su tek u drugom životu zahvaljujući Westonu dosegli sve čari zvuka i studijskih eksperimenata potpuno oslobodivši sve stare ideje u novom ruhu.

Album je nastavak odlične forme prethodnog "ONoffON" sa svim osnovnim karakteristikama u kojima je uz različite gitarske nadosnimljene sekvence (brdo legato, gain, noise tretmana, povremenih solaža i improvizacija), vrlo fini i skulirani Millerov vokal, brundave melodične basove (katkad i jazzy) i plesne ritmove gotovo svaka od 14 pjesama dobila pozadinske Westonove efekte. Neke pjesme poput uvodnih "2wice" i "Spider's web", te "Birthday" imaju sve odlike klasičnih Fugazi (tj. onoga što su Fugazi uzeli od njih), neke povremeno zađu u de-kompozicijske strukture (poput "Let yourself go"), ima i iznenađujućih zaokreta u industrial ("Good, not great"), a u nekima se Weston naigrao s efektima do mile volje. Primjerice u temperamentnoj i žestokoj "Donna Sumeria", potom u "13" (sa zvucima orkestracija), zatim u psihodeličnom instrumentalu "The mute speaks out", dok su neke miš-maš kombinacija post-punka i post-hardcorea ("Man in decline", "Careening with conviction").



Album je ponvno dobio odlične kritike, a po Pitchforku je nominiran na no.33 najboljih albuma godine. MISSION OF BURMA - The Sound The Speed The Light (Matador Records, 2009)

Sa željom da nadoknade sve one propuste kratke karijere u prvoj fazi rada, bend je ujesen 2009. objavio svoj treći povratnički album na kojem se pomalo poćeo osjećati zamor. Skoro do polovice albuma nema one energične svirke. Uz uvodnu "1,2,3, partyy!", prve nešto žešće kompozicije su "One day we will live there" i "So fuck it", nalaze se na drugoj polovici albuma, no one bi nekad u 80-im spadale u umjerenije, a možda i neprimijećene. Albumom vladaju dinamički rastgani i neurotični tempovi puni Prescottovih bubnjarskih vragolija, te svirka dvije kompaktne gitare u kojima se neprekidno izmjenuju poremećeni odnosi ritmova, improvizacija, solaža, te laganijih i atmosferičnijih dionica sa ponekim Westonovim eksperimentarijama kroz pjesme "Blunder", "SSL 83" i "Slow faucet".

Premda je bend pokazao da i dalje ima volje za otvaranjem novih teritorija i istraživanjem, te da je zadržao stari sirovi gitarski zvuk i vokalno dotjerana dvoglasja, previše aranžmanskih egzibicija i čestih de-kompozicijskih obrata (na svu sreću kratkih) ostavili su previše zapetljan dojam većine pjesama.



Nakon punih 29 godina objavljen je i zaseban singl s dvije pjesme koje se ne nalaze na albumu - "Innermost" i "...And here it comes", a Matador Records se pobrinuo da nove generacije zajedno sa starim fanovima ponovno dožive furiozne trenutke živih nastupa objavivši tri stara video materijala pod naslovima "The Definitive Colection I, II & III". Radi se o koncertima iz 1979. ("Live At The Space"), 1980. ("Live At The Underground") i posljednjeg, održanog 12.III 1983. nakon kojeg se bend rasturio ("Live At The Bradford Ballroom, March 12, 1983 Afternoon Show/ Late Show").

Početkom 2012. bend je iz nekih svojih individualnih razloga raskrstio suradnju sa Matador Records i potpisao za Fire Records najavivši rad na petom službenom albumu.

horvi // 30/11/2012