home > mjuzik > Unsound

kontakt | search |

MISSION OF BURMA: Unsound (Fire records, 2012)

Nakon ne pretjerano oduševljavajućeg i poprilično eksperimentalnog "The Sound The Speed The Light" (2009), bend je početkom 2012. raskrstio suradnju sa Matador Records i nastavio tamo gdje je stao sa albumom "The Obliterati" (2006). Raditi na vlastitoj izvrsnosti održavanja kreativnog dosega kakav je rijedak slučaj s bendovima koji su se ponovno okupili nakon predugačkog hiatusa koji je u njihovom slučaju trajao punih 20 godina.

Prvo što se može primijetiti na ovome petom studijskom albumu jest nešto manja količina eksperimentalizacije koja im je 'pojela' dobar dio prethodnog albuma. Druga stvar jest da Roger Miller (gitara i glavni vokal) piše sve manje glupave tekstove u kojima je često znao posezati u neke nebulozne 'catchy' fraze koje su ostajale enigmatične i za najtvrdokornije fanove. Na ovom albumu to je zagonetna pjesma "Sectionals in mourning" koja govori o totalnom uništenju. A treća da su se on i inače stalni basist Clint Conley u nekoliko navrata zamijenili za instrumente što je sistemu i koncepciji zvuka dalo znatno drugačiji šmek. Basovi su u nekim kompozicijama melodičniji i funk-iraniji, daleko tvrđi i odriješiti, a gitare (točnije ovaj put gotovo samo jedna gitara) su znatno ekspresivnije, no u onim vitalnim dionicama su 'skuliranije' što je u nekim pjesmama Miller iskoristio i za svoje rijetke trubačke izlete. Konkretnije, to je ovdje jedna od najduljih pjesama "Add in unison" u trajanju od 4 minute, te "What they tell me".

Bend je također vratio i energičniji naboj koji je manjkao na prethodnom albumu, pa tako ponovno ima onaj starinski baštinski zvuk iz ranih 80-ih, no to ne znači da je stao na loptu. I dalje je kaotičan i nepredvidljiv, te zaigran u istraživanju vlastitih mogućnosti dokle daleko mogu ići; i oni, a i njihovi fanovi. Svaka njihova emocija ovdje je potencirana sa oštro nazubljenim šiljcima razbijajući i najmanju predrasudu da će im pjesme odšetati u neki pop ili klasičan retro post-punk, ili pak, kao što je to bio slučaj s ponekim novijim, povratničkim pjesmama, u indie-rock.



Otvara ga prvi singl "Dust devil" koji kroz nepune 2 minute donosi sve ono zbog čega je bend stekao kultni i legendarni status - prljava živčana gitara, funk bas i kaotičan rasplet bez ikakvog finiša. Po otprilike tom principu su napravljene gotovo sve pjesme - počinju s određenim i jasnim akordima, te naizgled 'pop' konceptom, no kada dođe onaj dio predodređen za 'solo', tu nastane prava pomutnja s razbijanjem konvencionalnih standarda. Jedne od rijetkih kompozicija koje imaju donekle kakvu-takvu poveznicu s 'pop-aranžmanom' je laganija "Semi-pseudo-sort-of plan" u kojoj su ukoponirani elektronski efekti, te vrlo prijatna i rasplesana "Second television" s elementima njihovih znamenitih sljedbenika Sonic Youth. Za ostatak materijala važi samo pravilo neočekivanosti i stalnih prevrata u kojima se ne može prognozirati kuda će naredni tijek skrenuti. Primjerice u "This is Hi-Fi" nakon Millerovog dahtanja, šaputanja i izobličenog spoken-worda ode u čudnovato obredni noise-experiment, u "Part the sea" se razbija melodično-ritmički tretman čestim breakovima sastavljenim od niza sitnih kolaža, a jedna od zasigurno najkaotičnijih "Fell - -> H2O" kroz gotovo pune 4 minute stvara vrtlog smetnje u rastrganom funk tempu koji se pretvara u destrukciju i zlokobnost prigušenog post-punk/noisea kao da će im tajfun svakog trenutka razoriti kuću. "7's" samo pojačava taj dojam nepredvidljivosti dodavanjem ljepote nemira u vrlo brzi punk (post-hardcore) koji je evidentan pokazatelj njihove evolucije da samo u 2 minute i 11 sekundi ukrcaju sve ono što ih krasi svih ovih više od 30 godina.



Na ovom albumu su napravili detaljni remont vlastitog zvuka sa onim mlađahnim i poletnim post-punkom iz 1979/80 i novijim tendencijama koje su se u idejama razvijale s protokom vremena. Neporecivo je da su ostali dosljedni sebi i svojim stavovima fokusiranim na neprekidana istraživanja koja možda i djeluju jako lakomislena, međutim imaju strahovitu nit zajedništva u kojoj je svaki instrument u suradnji s vokalima točno precizirano postavljen na pravo mjesto. Nimalo ne odugovlače, vrlo rijetko su kroz karijeru radili minimalističke pjesme (poput recimo "Trem two" iz 1982), a ovdje su osim spomenuta dva slučaja svaku kompoziciju napravili sastavivši je od barem 3-4 različita nivoa percepcije.
[  ]

Zbog toga album jest na prvih nekoliko slušanja prilično težak i zahtjevan, no kada se dublje uđe u analizu, otkriva se iznimna umjetnička nadarenost i užitak u samoj instrumentalističkoj izvedbi. Očito je da su u ovom albumu uživali kreirajući ga i snimajući. Možda čak i više nego li čuveni debi "Vs." kada su imali samo dvadesetak godina na plećima.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/12/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: There is Only Now

SECRET SHINE: There is Only Now (2017)

| 28/03/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: A Big Bad Beautiful Noise

THE GODFATHERS: A Big Bad Beautiful Noise (2017)

| 27/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Skapinove zvijače

MATEJ KRAJNC: Skapinove zvijače (2017)

| 26/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover:

Irena Žilić: "Haze" (2017)

| 25/03/2017 | mateja |

>> opširnije


cover: Self Portrait

GRANT CUTLER: Self Portrait (2017)

| 25/03/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Unsound
  • Signals, Calls, and Marches, EP (1981)
  • Vs. (1982)
  • The Horrible Truth About Burma, live (1985)
  • Peking Spring, EP (1988)
  • Forget, compilation (1988)
  • Mission Of Burma, compilation (1988)
  • Peking Spring, compilation (1989)
  • Let There Ber Burma, compilation (1990)
  • ONoffON (2004)
  • Snapshot, live (2004)
  • A complished: The Best Of Mission Of Burma, compilation (2004)
  • A Gun To The Hear: A Selection From The Ace Of Hearts Era, compilation (2004)
  • The Obliterati (2006)
  • The Sound The Speed The Light (2009)
  • Unsound (2012)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*