Moderna klasika, etno, gospel, blues, avangarda, new age, filmski soundtrack, nešto funk groove-a, rock i naravno jazz - sve to imali smo prilike čuti već prve večeri 8. Vip Jazz Festivala, kanalizirano kroz maštovitu izvedbu jedne jedine osobe - Johna Medeskija.

Vrhunski pijanist pokazao je tako u nadahnutom solo izdanju kuda je sve šarao u svojoj karijeri zadnja dva desetljeća. Široj publici poznat kao trećina sastava Medeski Martin & Wood, jedan je od veterana New York avangardne jazz scene 90-ih, vrhunski pijanist, kompozitor, autor filmske i kazališne glazbe, producent, suradnik i 'sideman' mnoštva raznih glazbenika, u čijem se obrazovanju stalno prepliću klasična i jazz, a kasnije i etno (folk) glazba. Popis svih projekata i suradnji predug je za nabrajanje ali se kreće od The Lounge Lizards John Lurie-ja (mnogima poznat kao glumac i glazbenik iz ranih Jarmush-evih fimova), Jaco Pastorius-a, Sam Rivers-a (čiji je rad sigurno dao poticaja Medeskijevoj sklonosti avangardi i slobodnim formama) pa do rock-zvijeri Iggy Popa.

Sve to ostavilo je traga na njegovim glazbenim sklonostima pa Medeski nemirno istražuje glazbu u gotovo svim smjerovima, pokazujući nam da ga žanrovska ograničenja uopće ne zanimaju.

I dobro da je tako. Prezentirao nam je Medeski zato meditativno putovanje koje je prošlo put od laganog swinga i bopa do mističnih etno zvukova prašume.

Njegov je 'tour de force' po crno-bijelim poljima s lakoćom preskakao razne stilove, dotaknuo se pokojeg jazz standarda da bi ih zatim ponesen vlastitom vizijom s lakoćom transformirao u slobodnije forme jazza ili psihodelične pasaže. Pritom nije štedio ni sebe ni instrumente: ne samo da je svirao klavir, nego je i uronio u njega, kako bi nam grebući prstima po žicama pokazao kako ponekad kolorističke mogućnosti zvuka mogu biti zanimljivije nego predvidljiva melodioznost.
Lutajući slobodno kroz vlastitu imaginaciju dograbio se i melodike, pa svojevrsnog harmoniuma i na kraju otplutao duhom negdje daleko pušući u enigmatičnu 'Fujaru' (predimenzioniranu pastirsku frulu porijeklom iz srednje Slovačke) - kojom nas je poveo na putovanje puno bliže mističnoj atmosferi amazonskih prašuma nego pašnjacima srednje Europe.

Sjajno poigravanje s dinamikom koncerta držalo je osjetila prisutnih stalno izoštrenim, a pomagalo je i razbuđivanju nešto korporativne publike koja je na avangardnijim dijelovima koncerta razmjenjivala zapanjene poglede i došaptavanja. Možda im je netko prije nastupa trebao došapnuti riječi ovog sjajnog glazbenika: "Muzika je kreiranje vibracije, energije... Ona pročišćuje i transformira".
Posebno oduševljenje publike izazvala je izvedba "Hey Joe" na bisu, kojom je Medeski iskazao počast Hendrixu, ali koja je, za moj ukus, na trenutke previše zapadala u lirsku patetiku - ipak se Hendrix svira s mudima, kojih ovom glazbeniku također ne fali.

Otvoreno je tako ovogodišnje, po riječima organizatora "recesijsko" (najprostituiranija riječ zadnje dvije godine) izdanje VIP JAZZ FESTIVALA, ove godine zbog nedostatka financijske potpore zguranog u podrumski prostor Vip Club-a (koji je brzo nakon otvaranja odbacio 'jazz' iz imena).

Za mene osobno intimnija klupska atmosfera puno je prikladnija za jazz koncerte, a festival se time lišio i dijela lažnog glamura koji donosi naslikavanje raznih gradskih posvuduša koje glazba (bar ne ovakva) ionako uopće ne zanima.

S druge strane, izostanak veće financijske potpore za ovu vrstu festivala svakako je sramotna ali nimalo čudna činjenica u gradu u kojem ne postoji više ni jedan jazz klub, zatvorena je većina kultnih gradskih mjesta, narodnjački klubovi otvaraju se gdje požele, a glavni gradski trg pretvoren je u seoski vašar gdje rođaci gradskih moćnika dilaju kobasice.

Sve u svemu, odlična jazz-večer u gradu koji je prognao jazz.

Bajt

terapija // 07/11/2012