Poučen iskustvom sa Sleepa očekivao sam megatonsku silovitost iz Tvornice, ali je nisam dočekao. OM je, naspram Sleep bio party na terasi za penzionere s preosjetljivim slušnim aparatima. Što znači, toliko tih da sam bez problema mogao čuti romorenje publike u zadnjem redu, kao i urlanje pijanog ćelavca s kačketom koji je na trenutke galamio kao da je na AC/DC-ju. Usprkos tome što sam pobjegao s posla sat vremena ranije, pa se nisam stigao pripremiti (čitaj: nadimiti) i što je koncertni prostor više ličio na mini svatovsku salu, meditativno iskustvo nije izostalo. OM u pojačanoj postavi više zvuči kao naricanje sufi svećenika ili poj bizantskih korala nego kao klasični doom, ali bit će da Al Cisneros, bas gitara i mastermind i jedini preostao iz Sleepa, to i želi. Zato je doveo Chrisa Hakiusa, bubnjara iz ambijentalnog banda Grails i Roberta Aikija Aubreya Lowea, bradatog šamanolikog crnca zaduženog za stvaranje nezemaljskih zvukova s klavijatura. Potonji je unio malo svježine i psihodelije u ogoljen Omov zvuk na prijašnjima albumima sastavljen isključivo od basa, bubnja i vokala, tako da su OM čak i u koncertnom prostoru kao NKC, koji ne podnosi zvukove visokih frekvencija uspijevali biti efektni. A to ne može baš bilo tko. Istina, kako je OM ambijentalna muzika, bilo bi poželjno da i ambijent djeluje u skladu s muzikom. Ne bi im škodio kakav video zid s eksperimentalnim kratkim filmićima snimanim na Stonehengeu da se mi kojima je potrebna poveća količina opijata lakše uživimo u cijelu furku, pogotovo kad prostor u kojem se koncert izvodi sliči na kazalište gdje bi učenici drugog ce izveli amatersku predstavu Šegrta Hlapića za katoličke roditelje. Ali dobro, s obzirom da se radi o specifičnom bandu kojeg štuju samo "odabrani", prevladavala je domaća i topla atmosfera. Baš kakva bi i trebala prevladavati na kolektivnim obožavanjima poganskih božanstava.

djole // 24/09/2012

> vidi sve fotke // see all photos