Kalifornijski stoner/doom dvojac iznikao iz starog i hladnog pepela kultnih Sleep dolazi 19.IX 2012. u Centar mladih Ribnjak (Purgeraj) u sklopu promotivne turneje petog studijskog albuma koji je daleko odmako od žanra ka neo-folk/world-musicu.

Oformljeni 2003, pet godina nakon razlaza stoner/doom benda Sleep, Al Cisneros (bas, vokal) i Chris Hakius (bubnjevi) su nastavili žanrovsko peglanje kao dvojac usmjerivši se u potpuni minimalizam s naglaskom na ambijent i skroz jednostavne strukture kompozicija. Prva tri albuma "Variations On A Theme" (2005), "Conference Of The Birds" (2006) i hvaljeni "Pilgrimage" (po magazinu Mojo najbolji underground album 2007) su monolitne hipnoze s prilično dosadnim linijama, predugačkim pjesmama i hibridnim uzorcima tibetanskih i bizantskih napjeva. Kako se sve činilo da ovakva primitivna i arhaična, ponekad gotovo amplificirano ogoljena stilizacija nije pokazivala nikakav napredak (osobito na koncertima), a niti nije pokazala neko posebno zanimanje publike, nakon iznenađujuće lošeg i prenapornog peterosatnog koncerta održanog koncem 2007. u Izraelu s kojeg je objavljen prvi i veoma loš živi album "Live In Jerusalem" (2008), Chris Hakius napušta starog ortaka s kojim je drugovao skoro dvije pune decenije. Nakratko se priključio reunionu Sleep 2009., a onda se povukao sa scene. Kao zamjena u proljeće 2008. došao je Emil Amos iz portlandskog instrumentalnog post-rock/psycho benda Grails u kome još uvijek radi, a ima još i vlastiti projekt Holy Sons. U ovoj novoj postavi prvo je objavljen singl "Gebel Barkal" (2008, Sub Pop), potom drugi živi zapis "Live Conference" (inače ništa bolji od "Live In Jerusalem"), a onda ujesen 2009. je objavljen četvrti studijski uradak "God Is Good", prvi za etiketu Drag City. Album je bio znatno kolosalniji od prethodnih, no pao je na transcedentalnom planu koji je redovito bio nadomjestak siromašnoj glazbenoj infrastrukturi. Ustvari, bio je debeli otklon od doom/stoner stila krenuvši posve u neo-folk i gothic na pragovima Dead Can Dance i Current 93 s kojima su 2006. objavili split singl "Inerrant rays of infallibile sun (Blackship shrinebuilder)".

Detaljno pročačkavši po ogromnim prazninama i rupama vlastite glazbe, nakon tri godine pauze Cisneros je odlučio (a i priznao samom sebi) da to više tako ne može funkcionirati, pa je na ovom petom albumu studijsku sekciju proširio sa iznenađujućih 7 gostujućih muzičara i vokalista. No, naravno, kad je on u pitanju, nekakva pretjerana čuda ne treba očekivati. Glazba je i dalje ostala minimalistička eterično se gibajući sakralnim ugođajem s monolitnim strukturama u koje je ovaj puta dodana poneka šaka pjeskovitog orijentalno-arapskog folka. Gosti ovdje stvaraju onu prijeko potrebnu nadogradnju koja je na ranijim albumima manjkala, no i dalje se sve svodi na minijaturne, atmosferične i ugođajne sfere, ovaj puta pospješene dionicama violončela, flaute, table, violine, tambure i dva vokala (muški i ženski). Zvuk sada jeste bogatiji i svjetovniji, te djeluje kao proizvod kompaktne gothic/neo-folk grupe, a napredak kome Om teži za stepenicu-dvije se podigao na onu razinu daleko dublje meditativne psihodelije i mistike nego li što je to bio slučaj s ranijim radovima. Pet pjesama u trajanju od nešto manje 45 minuta sadrže dovoljno dubine i otvorenosti ka povijesno-religijskim tokovima, kao i metaforičkim mantrama konceptualno se baziravši na hodočašću po svetim bliskoistočnim zemljama gotovo na razini predane i pobožne vjerske ekstaze. Radnja se kreće kroz spora, ali opasna putovanja preko pustinja koja su slojevito opisana od uvodne "Addis" aludirajući na Addis Abebu, glavni kršćanski centar vrele Afrike sa sakralnim pjevanjem Kate Ramsey, te se nastavlja u jedinoj 'žešćoj' pjesmi (ako se to tako uopće može reći) "State of non-reunion" u kojoj hodočasnik susreće beduinskog samotnjaka - proroka koji otkriva duhovne aspekte uz obilje tamjana i dima. Interesantno je da Cisneros ne želi točno precizirati kuda i zašto se putuje, te da li je to putovanje fikcija, trip ili metaforična stvarnost, već daje slušatelju da sam obrazloži i protumači njegovo značenje. Sudeći po atmosferičnoj "Gethsemane" čiji naslov dovoljno govori, daje se na razmatranje Judina izdaja Isusa Krista, ali se ne dobivaju nikakvi konkretni odgovori, dok se putovanje prema cilju nastavlja u "Sinai", ambijentalnoj molitvi u kojoj se između ostalog režavim nadosnimljenim vokalima Robert Aiki Aubrey Lowea parafarziraju brojni svećenici u Libanonu, te se pjesma nastavlja u dekadentno tromoj hipnozi. Posljednja "Haqq al-yaqin" (u prijevodu otprilike 'stvarnost je sigurna') sa nizom table, gudača i tupog obrednog ritma u kojoj se gitara pojavljuje tek sporadično (veću ulogu ima akustična tambura), dovodi ove drevne riječi do neizbježno ponuđene istine koja je izgleda osuđena za puno veće i bolje stvari nego što to one izgledaju.

Čudno i neobično je reći da su Om i dalje stoner/doom bend. Vjerojatno na koncertima, no ovdje nemaju ama baš nikakve veze s time, a kamoli s metalom jer ovo je ne-metalna glazba. Neki kritičari tvrde da je ovo eksperimentalna ili avangardna metal glazba, ali niti to nije točno. Prije bi se reklo da je ovo world-music/ neo-folk koji je izašao iz stoner/doom stila. Veoma je mirna i gotovo intimno izolirana, posve je suzdržana i sve se čini da ono pravo putovanje sa Om tek počinje. Album je izvrsne kakvoće, konceptualno prožet pričom nalik na biblijsku arhaičnost, ima snažnu liturgijsko-religijsku imaginaciju, može čak biti i jedan od ogranaka christian-rocka, a opseg i ambicije su mu veoma velike. Sam naslov 'advaitic', prevedeno sa sanskrta 'ono što je zvučalo glasno' još najbolje ide tome u prilog, a to znači da su od relativno bučnog postali sakralno miran i pobožan bend, no sve to još uvijek je prerano tvrditi.

Ali činjenica je da su od nekad prosječnog i opskurnog sastava postali itekako zanimljiva pojava koja tek zahtijeva daljnja ispitivanja i analize. Jedna stvar je jasna - oni kao dvojac ovo djelo nikako ne mogu izvesti uživo i sve se plašim da ćemo na skorašnjem koncertu dobiti samo bubanj i bas, a to je ista priča kao i na njihova dva vrlo loša albuma uživo.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/09/2012