Hrvatska glazbena scena već neko vrijeme ne impresionira novim pojavama. Kao da se ponavljaju neki već davno poznati obrasci pa često manjka svježine. Srećom, s vremena na vrijeme pojavi se i poneko ugodno iznenađenje. Olovni ples je u zadnje vrijeme možda i najugodnije. Grupa prijatelja iz Dugog sela objavila je već pet albuma, prvi još 2007. godine na etiketi Slušaj najglasnije legendarnog Zdenka Franjića. Ovoga utorka predstavili su nam svoj recentni album "Sloboda", koji je nakon Slušaj najglasnije izdan i u nakladi Croatia Records. Olovni ples je sasvim posebna jedinka na hrvatskoj glazbenoj sceni. Negdje između Štulićevog koketiranja s etno prizvucima u kasnim fazama Azre i zvuka "novog tradicionalizma" koji možemo prepoznati u glazbi Levellersa ili Decemberistsa, ali je na našoj sceni razmjerno rijedak. Olovni ples je krenuo u nekom posebnom, svojem pravcu, ubacivši uz neizbježni tradicionalizam podosta bluzerskih elemenata. Zapravo, postoje dvije manifestacije benda, ona više konvencionalno rockerska, s vokalom Tomislava Zorića, i ona žestoka bluzerska, s vrištećim glasom Stipe Periše. Glas i nastup Periše upravo su ono što vas odnosi u neka druga glazbena vremena, nešto što priziva atmosferu svratišta u sjevernoj Hrvatskoj negdje u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. A upravo je to tematika Olovnog plesa. Glazba, odnosno tekstovi, Olovnog plesa je poput udžbenika iz književnosti. Tako su svoje blueseve dobili razočarani patriot Antun Gustav Matoš i nesretni fantastičar Đuro Sudeta. Pjesme A.B. Šimića, Ivan Rogić Nehajev, pa čak i perzijskog pjesnika Mevlana Rumija, dobijaju sasvim, drugačiji, moderniji izraz u interpretacijama Olovnog plesa. Posebno mjesto zauzima August Šenoa, čija je pjesma "Budi svoj" postala nešto poput najprepoznatljivije stvari benda. U tome se, zapravo, razlikuje Olovni ples od ostatka domaće scene, što su uspjeli osloboditi skriveni potencijal hrvatske književnosti i poezije iz njezina "zlatnog vremena" i preusmjeriti ga prema rock glazbi. Konačno da je netko i to pokušao. Vjerujem da se klasici hrvatske književnosti i poezije ne bi bunili protiv rockerske interpretacije njihovih djela. Tko zna, možda bi se i i oni da su se rodili stoljeće kasnije, opredjelili za rock & roll? Možete li zamisliti Matoša ili Šimića kao rockere? Tako je Olovni ples odsvirao solidnih sat i pol svirke, dostojno predstavivši svoj recentni album, završivši koncert sa Šenoinim "Budi svoj", po narudžbi jednoga od slušatelja. Ono što je pomalo pokvarilo ovaj divan koncert vrlo je prazan KSET u kojemu se nije zateklo niti tridesetak duša. Ne znam je li do radnog dana, ili do slabog PR-a, ali koncert je sve skupa bio slabo promoviran i relativno neoglašen. Prava šteta za jedan od najoriginalnijih hrvatskih bendova. Ako želite jedan sasvim drugačiji glazbeni događaj na domaćoj sceni, nemojte propustiti njihov slijedeći koncert u Močvari 19. travnja 2012, gdje će nastupiti kao predgrupa Nini Romić.
Na kraju, treba spomenuti i support nastup Roberta Vodanovića Čopora, koji je s gitarom odrecitirao nisku svojih prilično tužnih pjesama. Bio je to dobar uvod u atmosferu poetskih recitala. Večer poezije u KSET-u.

lovel // 29/03/2012

> vidi sve fotke // see all photos