Partibrejkerski su bend s kojim nema iznenađenja. Što obećaju (čitaj: snime na albumu), to će i isporučiti uživo. Bez kićenja i aranžerskih megalomanskih prenemaganja.

U tome se, vjerujem, krije dio tajne koja im je pomogla u opstanku na sceni tijekom svih ovih godina.

Nisu razočarali ni u zagrebačkom Željezničaru. Dvorana sindikalnog tipa koja vonja po ustajalom pivu pravo je mjesto za svirku kakvu nude Cane, Anton i ekipa - glasan i snažan garažni rock'n'roll, ogoljen i sveden na nužno i bitno. Emociju ispruženu na dlanu, protisnutu kroz gitarski rif i vibrato. No, da bi došli do toga, moralo se istrpjeti predgrupu. Bombarderi su krenuli najavljeni zvukom sirene. Zbilja je bila potrebna. I to ona za opću opasnost. Samo što nas nitko nije upozorio što će uslijediti. Da jest, izašao bih odmah i pričekao dok ne završe, iako to gotovo nikad ne radim. Majke mi.

Bend još kako-tako. Basist nije bio loš, bubnjar je bio solidan, gitarist je mahom hvatao priključak. Dalo bi se poslušati da nije bilo pjevača. Ne zna pjevati. Ne zna recitirati. Scenski nastup - nula bodova. Vrhunac je sviranje zračne gitare i napola suvisla komunikacija s publikom.

Tekstovi su im, čini se, dosta socijalno i politički angažirani. Sasvim je moguće da su OK, pa čak i dobri. Ali, kako ih pratiti i pohvatati, kad ih se poluartikulirano urla u podignuti mikrofon?

Ukratko, grozno. Odsvirali su svega nekoliko pjesama, ali njihov nastup nije mogao prekratko trajati.
Brejkersi su, srećom, bili u dobroj formi. Gledao sam ih, doduše, i u boljim izdanjima, ali pružili su čvrstu, utegnutu, uigranu svirku u svom prepoznatljivom stilu. Nitko od šestotinjak okupljenih nije imao razloga požaliti zbog toga što im je podario vrijeme i novac te subotnje večeri.

Kad smo već kod publike... Baš kao i na koncertu Bareta i Majki prije mjesec dana, bila je to ekipa gladna rock'n'rolla. Drago mi je bilo vidjeti gotovo punu dvoranu kako se njiše i giba kako Brejkersi kažu, iako nisam mogao ne primijetiti da je bilo jako malo mlađih od, recimo, 25 godina.

No, haj'mo nazad na svirku. Kao što rekoh, Partibrejkersi nisu bend s hrpom iznenađenja u rukavu. Mada djeluju pomalo isprano, još uvijek imaju puno snage i zarazne energije kojom će vas natjerati na skakanje i pjevanje.

Repertoar je bio, manje-više, standardan, iako mi se čini da su ubacili nešto više slabije poznatih uradaka. Otprašili su gotovo sve svoje najveće hitove, izostavivši tek pojedine, poput, recimo, "Prsten", "Sunca sin" i "Najbolje se putuje".
Stali bi i oni, da su skratili do psihodelije razvučene "1000 godina" i "Put", koja je u uživo izvedbi dobila dramatičan uvod. No, to se nije odrazilo na više nego dobar opći dojam.

Naprotiv. Anton, po običaju odličan, dobio je time priliku da se razmaše i pokaže s koliko se feelinga rock'n'n roll može i treba svirati. Ništa što taj čovjek nije tehnički jako komplicirano i zahtjevno, ali je svejedno u stanju svakim tonom potvrditi se kao majstor. Njegova je gitara govorila koliko i Cane, ako ne i više. Fascinantno.

Cane, pak, godinama usprkos ne gubi na autentičnosti i uvjerljivosti. Nije mu to ni prije bilo strano, no kao da je sve skloniji propovjedničkom stilu i pristupu, sve gorljiviji u nastojanju da prenese i proširi svoj gospel uličnog borca.
Bio je prilično raspoložen za komunikaciju i zajebanciju. U jednom je trenutku zatražio da se osvijetli publika. Kad mu željezničari nisu udovoljili, netko je u publici zapalio baklju. Prošlo je bez prekida i sličnih nepoželjnih posljedica.

Svirka je završila s bisom od četiri pjesme i osjećajem da se moglo još.

siro // 29/11/2011