I ove godine imali smo prilike uživati na DOF festivalu u Velikoj kod Požege. Ovaj festival koji se održao u 12. izdanju i ove je godine publici pružio toliko željenu dozu punka, rocka i ostalih miš-maš melodija. Za razliku od lanjske 2010., organizator se ove godine iskazao i doveo bendove koji su privukli velik broj ljudi, no svejedno manje od očekivanog (oko 1000 posjetitelja, lani ih je bilo i manje ali i DOF je imao jedno od najslabijih izdanja). Već sam spomen talijanskog ska/punk benda Talco izazivao je velik interes, a ni drugi bendovi nisu bili nižeg ranga. Dva tjedna prije festivala kružile su glasine kako će se sam događaj preseliti na drugu lokaciju - bila bi to velika šteta s obzirom na bajkovito okruženje u kojem smo dosad uživali. Na kraju organizator plasira u javnost dobru vijest - festival se održava na livadama pored bazena i neće biti nikakvog seljenja. U četvrtak, prvog dana festivala, nastupali su Dreadnoughts i još neki manji bendovi. Prvom danu festivala većina ljudi ipak nije prisustvovala, već su u većem broju počeli dolaziti tek u petak.
Naime, u četvrtak se održao u Zagrebu na Šalati veliki koncert poznatog irskog benda The Pogues, a to je definitivno bio događaj koji se ne propušta.
Čim je osvanuo petak, ljudi su u većem broju počeli nadirati u Veliku. Na križanju prije skretanja za livade policijski punkt zaustavlja većinu vozila i pregledava ljudima džepove i stvari radi narkotika - zbilja predivna reklama za lokalni turizam! "Imaš li šta u vrećici" pita me inspektor, rekoh "Pa normalno - vreću za spavanje, vidiš?". Mudrijaš veli "Mislio sam na stvari koje ne bi smio imati!", pa sam jednostavno zavapio "Ma slušajte gospodine, mi vam nemamo ni za germu a kamoli za droge, pa gledajte molim vas kak se nas pet vozi u ovom auteku, nemamo ni za pošteno vozilo, stisnuti smo ko sardine u konzervi…". Poslije je ljudima bilo čisto neugodno što nam ništa nisu našli. Šta ćeš, kriza! Dok smo postavljali šatore u hladovini na rubu livade, koncert su otvorili neku progressive-new metalci iz Belišća. Njihova glazba je u tom svijetu ostala prilično neshvaćena, jer pred binom nije bilo gotovo nikog, a na livadama su se ljudi previjali u bolovima s rukama na ušima, pitajući se što su Banjaninu skrivili da moraju to slušati. Svakom užasu dođe kraj pa tako i ovom - nakon njih na scenu stupaju slovenski Red five point star, veseli two tone ska koji, kao ni metalci, nisu uspjeli privući veći broj ljudi pred binu. Dečki su ok, a koliko vidim nastupaju na nadolazećem Punk rock holiday u Sloveniji. Kakogod, bilia su, za razliku od spomenutih metalaca, dobra glazbena podloga za rulju koja se vani zagrijavala za koncert. Bilo je tek 8 sati i ljudi su još uvijek dolazili na livade iz potok i dizali šatore, kupovali cugu ili se već opijali vani.
fraktura mozga (to je to od nas!) © matej
Zagrebački melo-punkeri Fraktura mozga uspjeli su odsvirati tek tri pjesme. Pivo i pank, Suho grlo i Vampirska ( s novog split albuma koji su snimili sa Mašinko). Nakon toga vokal Deda je slegnuo ramenima i rekao "Više nema, bok!", a jedan momak u publici se od očaja poželio utopiti u potoku jer je došao na DOF gotovo samo radi njih. E sad se ispričavam što bendove neću nabrajati točnim redoslijedom, ali situacija je bila takva da je sve bilo kaotično i zbilja se ne sjećam tko je kad nastupao - i da, pitao sam frendove, s obzirom na to koliko se pilo ne sjećaju se ni oni. Američki psychobilly bend Koffin kats nastupao je na DOF po drugi put. Preklani sam propustio njihov nastupa i svi su mi rekli da ih ove godine zbilja moram pogledati. E, pa momci su svakako jedan od najboljih psychobilly bendova koje sam gledao (priznajem, nisam ih gledao bog zna kak puno). Odlična muzika, još bolji show koji rade s instrumentima, rulja u prvom redu oduševljeno kliče na svaki novi potez lude trojke na bini. Odlično, genijalno! Koffin kats imaju iza sebe imaju 8 godina svirke i čak četiri albuma s kojih su odabrane samo dobre stvari za DOF: Chainsaw, Small block, Chaos, Forever, Graveyard…
koffin kats © matej
Dečki su kasnije pili s fanovima i pokazali se kao prilično društveni, što publika posebno cijeni. Inače njihov divlji i brzi psychobilly zvuk dosta vuče na punk, što je možda i glavni razlog njihove popularnosti. Njujorška two-tone ska atrakcija Toasters razveselila je sve prisutne ljubitelje plesnog ritma, skinse i ostale. Dečki su jedan od najstarijih američkih ska bendova iako je iz originalne postave preostao samo pjevač Robert Hingley. Bend ima iza sebe gotovo trideset godina uspješnog rada, stotine koncerata i desetak albuma. Two tone ska inače nije baš moj đir al ovi su bili baš veseli (na Offendersima u Mediki lani sam zaspao ko top).
toasters © matej
Pojavili su se u manjkavoj postavi (falila su baš dva crnca), ali to im nije smetalo da prezentiraju publici vječne hitove poput Pirat radio, Sitting on the top of the world, Modern world America… Nakon ska muzike dolazi pravo vrijeme za oi punk - na radost svih prisutnih, binu zauzima noviji zagrebački bend Šank koji u zadnje vrijeme niže mnogo koncerata, a u prosincu su izdali i album. Dečki su odsvirali standardni repertoar (Na mome mjestu, Skini se, Vlada, Kurva…), a najbolja pjesma (po meni i mnogima) bila je Grad je naš - himnična stvar za koju je nedavno objavljen i spot (potražite na youtube).
šank © matej
Još jedan bend sa sjevernoameričkog kontinenta nas je zabavljao tu večer bili su ludi Kanađani Dreadnoughts, polka punkeri za koje bi ekipa iz South parka rekla "What do you expect? They are Canadians!". Dečki koji koriste tradicionalne instrumente (harmonika, violina) došli su na binu u nekim smiješnim haljinama i šubarama, te odmah razvalili odličnom plesnom melodijom. Dokazali su da polka nije mrtva koliko god bi to neki željeli, a u deliričnoj atmosferi redali su same polka hitove Elizabeth, Antarctica, Scrumpy, West country man i sl. U jednom trenutku binu su okupirali neki francuski hipsteri koji su izgledali kao da su pobjegli iz cirkusa u kojem su ih zlostavljali elektrošokovima i progressive new metalom. Ma baš je bilo veselo, ali na kraju mišljenja publike su podijeljena: neki su Dreadnoughtse smatrali odličnima, dok su drugi mislili da su pretjerali u cijeloj toj zajebanciji i pokvarili dojam. Ponoć je prošla odavno, ljudi su već poprilično bili pijani, a faascinirala me jedna djevojčica koja je naokolo bauljala bosa u spavaćici. Dražesnoj djevojci sam dao zagrljaj podrške (da, obožavam grliti bose male luđakinje u spavaćicama), te se zaputio na idući show: pozornicu su okupirala četiri luda tipa.
dreadnoughts © matej
Koprivničko - varaždinski Overflow je u sat vremena svirke doslovno rasturio sve što se moglo rasturiti, a publika se potrgala na ogradi u divljim ritmovima starih (Pička, Mad milkman, I kill…) i novih pjesama (Girls from Montpelier, Panic, Hit me). S novog albuma odsvirana je i romantična Surprise za koju je snimljen i genijalni spot (po meni, najbolji spot u povijesti hrvatskog rocka). Od poznatijih pjesama bila je tu i neizostavna Dora, ali bogme nije bilo kultne Dorothy koja je praktički himna benda. Valjda dolaze neka nova vremena, pa vidite da je sve poludilo! Osim odlične svirke, poput Koffin kats i Dreadnoughts i dečki iz Overflow su se potrudili napraviti show na bini, pa se tako sviralo i pjevalo dolje pred ogradom, valjalo, vrištalo, kreveljilo… Njihova svirka još dugo nas je ostavila u fenomenalnom raspoloženju (frčkava mala Lada i sada skakuće po sobi pjevušeći Doctor's tune).
overflow © matej
Posljednji bend te večeri koji nisam uspio pogledati (ali sam ih čuo iz šatora) je Pullover, navodno zagrebački bend. Riječ je o curama koje sviraju stare hrvatske disco i pop hitove (Tajči, Marinu Perazić i sl.). zvučale su skroz zabavno i nadam se da ću ih imati prilike još poneki put pogledati. Sutradan nas je žuto sunce probudilo totalno mamurne. Glave su bile natečene, tijelo puno ozljeda nepoznatog podrijetla, budili smo se uz ljude koje ne poznajemo, a u glavi je još tutnjilo od jučerašnjeg koncerta. Najbolji lijek je umivanje u hladnom potoku koji nam stoji na usluzi 24 sata dnevno, te ispijanje ranojutarnje hladne pive. Sunčan i vruć ljetni dan proveli smo na razne načine: neki su planinarili, drugi pili pred dućanom, treći igrali badminton, većina je otišla na bazene, neki su roštiljali, a Kutinjani su po tradiciji goli trčkarali mašući pimpačima po livadi pod utjecajem alkohola (i dimova iz petrokemije). Ugodno popodne proveli smo roštiljajući ili ispijajući pivo s nogama u predivnom potoku, a dok je žuto sunce zašlo upalila su se svjetla reflektora i došla je nova koncertna večer s novim bendovima. Nažalost, po kampu je već pukla loša vijest: headlineri festivala, talijanski Talco, neće svirati. Nastup je otkazan jer su navodno imali prometnu nesreću.
bootstock © matej
Bili smo baš razočarani, ali ne možeš utjecati na višu silu. Subotnji koncert otvorili su oi punkeri Bootstock iz ivanića. Dečki su nastupali zadnji put kao predgrupa Cock Sparrer u Zagrebu, no u vrijeme njihove svirke valjao sam se pred Boogaloo i vrištao o nekakvim budalaštinama (je, alkohol čini čuda). Ovaj put sam bio trijezan, pristojan i što je najbitnije čist. Pred malobrojnom, ali rasplesanom i odlično raspoloženom publikom dečki su odvalili svoje klasične stvari Sjećanja, Ulicama, Revolucija… I oni su, poput Šank, imali pjesmu posvećenu svom gradu Naš grad (njihova je starija), posvećenu ovom prilikom sugrađanima, građanima i malograđanima. Odlična himnična pjesma koja brzo ulazi u uho! E od tog trenutka pa nadalje životni put me nanosio autu pulskih registracija čiji prtljažnik je bio pun alkohola, tako da sam u koncertni prostor ulazio povremeno dok bih se sjetio da na koncertu nisam samo zato da bi pio, nego da moram nešto i raditi. Debeli precjednik imao je klasično dobar nastup po sitemu "nešto starih-nešto novih" i nezaobilazno Farmersko srce za kraj. Svojim već klasično dobrim nastupom pokazali su (opet, da!) da su jedan od najboljih hrvatskih hardcore bendova - a čujte, s obzirom na to koliko iskustva imaju, njima se više niti ne može dogoditi loš nastup.
loš primjer © matej
Bend koji je počeo raditi "s njima tu negdje" je i požeški Loš primjer, koji su nas razveselili svojim melodičnim hardcoreom punim zajebantskih stihova. File je pokazao da još nije vrijeme za rezanje dredova, ali isto tako ni za pankersku penziju. Mlađi možda toliko i ne znaju ovaj bend koji ne svira tako često kao prije, ali mi stariji smo bome uživali uz legendarne pjesme Sloboda, Ničija ovca (redovito ja i frendica tu blejimo), Svoje ja… Odsvirali su i od Bad religion obradu Generator, a đurđevačka crust ikona Vukres bio je lud ko puška dok je čuo da su svirali i Pokemone, a on nije bio prisutan. Nakon njih nastupaju francuski ska/punk/swing/hip hop/ovo ono/sve i svašta Joke.
joke © matej
Potrudili su se dati sve od sebe da podignu atmosferu, no u to vrijeme sam bio vani jer jednostavno ne mogu organski podnijeti tipove koji lamaću rukama i non stop urlaju "JUMP JUMP JUMP". Već su svirali, ako se ne varam prije dvije godine na Viva la Poli. Nemam pojma ni šta su svirali, prepoznao sam samo pjesmu Buđav lebac koju inače izvodi popularni SARS. Teško je tu biti objektivan, jer kako veli Hadžo, ništa te ne može pripremiti na muziku koju ne podnosiš. Bend večeri bio je srpski punk rock Atheist rap. Dečki koji su ove godine obilježili 22 obljetnicu postojanja svirali su preko sat vremena i oduševili publiku koja ih itekako dobro poznaje, sa pjesmama koje svi itekako dobro poznajemo. Veseli Novosađani napravili su opći kaos pjesmama Blu trabant, Wartburg limuzina, Dr. Pop, Lopovi i žace… Bili su stvarno odlični, a u glavi mi je još do jutra zvonilo "Pritilend je priti zemlja mi smo ljudi priti…".
atheist rap © matej
Ma jesmo, baš smo priti, iako alkohol od nas ponekad čini zvijeri. Tako je jedna djevojčica iz protesta na DJ-a na afterpartyu bacila kokošju nogu (?!) jer je puštao "Bezvezni Kino klub i Clash. Zamisli jebote, lik nema ni FOB ni Mikrofoniju, pa Isus ti mater!" govorila mi je malena na rubu plača, dok je njena sestra kimala glavom i potvrdila obiteljsko stajalište riječima "To su sigurno ovi iz KSET-a. Ja bi mu prste odsekla, pa nek onda bude FER-ovac!". Unatoč tome, na muziku je rijetko tko obraćao veću pažnju jer su svi bili mortus pijani. Ujutro mamurno buđenje, pakiranje, posljednji pozdravi s ekipom, posljednji gutljaji perostalog alkohola toplog popit pišaline, odlazak doma… Možda šteta što nije bilo toliko posjetitelja koliko DOF zaslužuje, ali nama koji smo bili je bilo… Kak nam je bilo? Reću ću samo da nas je uhvatila najžešća postfestivalska depresija u životu, a mala Marija je rekla "Bilo nam je tak lepo i onda je završilo, ja bi najradije cele dane plakala…". Organizatoru svaka čast, bendovima također, a dečke iz Talca ćemo svakako gledati drugom prilikom. Živio DOF! (još slika bit će naknadno objavljeno)
matej perkov // 19/07/2011