U najavnom iventu na fb stajalo je Sir Bob Geldof & the Boomtown, pa je neke od nas dovelo u nedoumicu. Dal se radi o Geldofu sa nekim mladcima pa ne smiju koristiti cijelo ime ili su htjeli naglasiti Geldofa (ko Mile ili Bare), al su zaboravili na štakore. Kako god bilo, najave su bile mlake i nije se baš čulo o tom koncertu. Sve je upućivalo na fijasko, kad frend nije reko da su se karte dijelile na koncertu par dana ranije. E onda se već moglo razmišljati i o rasprodancu.

Neposredno prije 21, Tvornica je bila lijepo popunjena, a krenula je i priča da su se karte dijelile i na nedavnom skupu Možemosa, što je kasnije i potvrđeno. Dakle, sve je bilo jasno i mogli smo početi. Kad su krenuli sa Close as you'll ever be, bilo je jasno da su to Boomtown Rats, jer bi inače krenuli s nekom od Geldofovih solo stvari. Geldof s poznatom frizurom, al potpuno sijedom, pomalo pogrbljen, ali očito na supstancijama, viče promuklim glasom Zaaaagreeeb, a petorka oko njega u miješanom sastavu. Čini se ko da im treba par stvari da se zagriju. Ima tu i falšanja i krivih ritmova i sve skupa se čini ide prema debaklu, a Geldof sa svojim pokretima me tjera da razmišljam o mom tati, par godina starijem od njega, dok se trese gore na stejđu i ne znam dal mu je to ples ili ga udara nešto neželjeno. I sve to čuđenje, lomljenje i lovljenje ritma je trajalo prvu polovicu koncerta. Na Someone's looking at you, dobio sam dojam da sam na pravom koncertu i da se sve posložilo, da bi uskoro, "na onom kaj su svi čekali", preraslo u pravi treš parti. Gitaristi su skinuli gitare, stavili ruke iza leđa i glumili bekvokale, Geldof je održao politički govor, a svi mobiteli su bili u zraku. To je bio znak da svi otpuste kočnice i dočekaju kraj sa smješkom. Nisam dovoljno star da bi prisustvovao 1982 njihovom koncertu u Zagrebu (iako je Bob spomenuo, ja mislim 1979), no vjerujem da nije bilo puno bolje. No, to je bilo doba punka i takav se koncert vjerojatno očekivao. Danas, oni hoće svirati blues, citiraju John Lee Hookera, a za to treba ipak malo više i boilje. Činilo se da svi na stejđu ovo shvaćaju ozbiljno i trude se zvučati kak spada, samo najmlađi član, drugi gitarista, imal je smješak na faci koji je govoril - znam da je treš, al hukers, dok traje traje. I tak smo došli do kraja. Rat trap bila je bolja nego ona najpoznatija, samo je falil sax kojeg je glumio sintič, a nismo mogli otići ni bez bisa. Na bisu, The Boomtown Rast, čagica uz sintiće baš kak je i trebalo za završetak, ovog pomalo smiješnog, pomalo tužnog koncerta.

pedja // 28/04/2024

> vidi sve fotke // see all photos