Počelo je tračem početkom godine. Pankeri i skinsi diljem Hrvatske u nevjerici su jedan drugom šaptali "Jesi čuo da Cock Sparrer dolaze u Hrvatsku?!". Oni optimistični odmah su ciknuli od veselja i počeli štedjeti lovu za ulaznicu, dok su pesimisti i skeptici samo kratko rekli "Ne vjerujem dok ne vidim!". Ova glasina se naposljetku pokazala isitnitom, te su se svi skupa počeli pripremati za koncert godine u Zagrebu.
Subota je osvanula sunčana i predivna, kakva samo može biti uoči odličnog koncerta koji ćemo si dugo pamtiti. Ekipa je pila, sunčala se i roštiljala, da bi na kraju pankeri iz cijele Hrvatske (i okolice) u popodnevnim satima polako počeli okupljanje u sitnim čoporima u okolici zagrebačkog kluba Boogaloo. Horda ljudi kolektivno se opijala na stepenicama pred klubom veličajući Cock Sparrer i svetkujući dan koji su mislili da nikada neće dočekati. Čakovčani, Istrijani, Koprivničanci, Ludbrežani, Splićani... Gotovo da nije bilo hrvatskog grada koji nije imao punk izaslanike te večeri na ovom odličnom koncertu. Kada smo nakon puno pića napokon došli k sebi i shvatili da treba ući unutra jer bendovi ipak neće svirati vani, pripremili smo karte i ponizno ušli kroz vrata Boogalooa, kao da ulazimo u crkvu. Iznutra je već dopirala svirka, a malobrojna publika pred pozornicaom uživala je gledajući predgrupe. Bootstock nažalost nisam uspio vidjeti. Ovaj odlični oi/punk iz Ivanić Grada gledao sam lani u Vrbovcu, a bilo mi je žao što sam propustio njiohov nastup jer zbilja rijetko sviraju. Nakon njih publiku su nastavili zagrijavati Mašinko i Šank?!. Šank sam gledao dosad jednom, kad su imali promociju albuma u zagrebačkom rock klubu Time. Zvučali su skroz dobro, odličan punk bend s naglaskom na "oi" đir. Mašinko je zagrebački noviji bend na sceni (ako se sjećate, nastupali su lani na koncxertu od Adicts kao predgrupa). Odsvirali su standardan repertoar koji uključuje neponovljive hitove Bitanga, Sud, Birtija... Njihov klasični punk zvuk ni po čemu nije poseban od većine takvih bendova, no dečki su mi baš nekako zabavni. Čak je i vokal skinuo majicu koliko mu je bilo vruće od odličnog raspoloženja.Boogaloo se polako punio. Nisi mogao proći pola metra a da na naletiš na poznatu facu, a uglavnom su svi bili dobrano pijani i odlično raspoloženi (uključujući i mene). Iza pozornice bila je velika zastava s crvenom ptičurinom i natpisom Cock Sparrer. Većina ljudi u napetomiščekivanju, a onda... Onda su se pojavili i to je jednostavno bilo to. Ne postoje te riječi kojima se može prenijeti makar i dijelić atmosfere koja je nastala kad su započeli prvi taktovi pjesme Riot squad. Ludnica i ples koji su tada počeli nisu stajali sve do kraja svirke koju su Englezi pičili nešto više od sat vremena. Pauze za predah nije bilo jer momci(okej nisu momci, al su dedeki s dušom momaka) redali sve poznate stvari koje su fanove dovodili do delirija. Because you're young, Suicide girls, Take 'em all, Where are they now, Working, Runnin riot, te njihovim godinama prigodnu What is like to be old. U totalno frenetičnoj atmosferi odsvirana je kultna Argy bargy na koju su zapaljene i begalke, a ne znam trebam li uopće napominjati da je većinu pjesma otpjevala publika (napokon da netko nadmaši Mišu Kovača). I tako vam je to bilo - rasplesana i raspjevana rulja, te fenomenalan bend. Kako se bližio kraj koncerta bilo je izvjesno da su dvije pjesme sačuvane za sam kraj. Naravno, riječ je o kultnoj England belongs to me, koju su svi zborno otpjevali, a zatim se zadnjim atomima snage totalno potrgali na legendarnu i meni osobno dragu We are coming back. Koncert je završio, narod se počeo razilaziti, pojedinci su buduli po uglovima Boogalooa prijatelje koji su u pijanom stanju prespavali koncert. Još dugo, dugo trajala je pijana noć u kojoj su se prepričavali najzanimljiviji detalji s koncerta, a ljudi su još dugo bili pod dojmom koncerta koji, kako sami kažu, "više u životu neće doživjeti". Cock Sparrer je ove godine imao u planu samo dva europska koncerta, a jedan od njih je upravo ovaj zagrebački. Što oni kažu? Kako doznajem, oduševljeni su publikom, atmosferom, te čitavim koncertom općenito. Dečki iz Šank?! iskoristili su priliku za fotkanje sa zvijezdama, za koje se ispostavilo da nisu zvijezde već pravi, normalni i zabavni ljudi poput svakog od nas (okej, gotovo svakog ). Inače, tek da se spomene, ovaj bend hara scenom još od pradavne 1972. Od mnogih bendova iz tog vremena oni spadaju u rijetker koji su opstali - i ne samo to, već su i stekli vojsku fanova diljem svijeta, u čemu je uspio rijetko koji engleski bend. Mnogi slavni engleski bendovi iz sedamdesetih i danas kljakaju scenom, no rijetko koji je u stanju napraviti ovakvu atmosferu. Već sutradan su oduševljeni fanovi po povratku doma (i nakon triježnjenja) stavili na net masu fotki, videa, dojmova... Jedan od tih momčića je i Moreno iz Pule, kojem zahvaljujem na dvije stvari: finom Paulaneru kojeg je dijelio samnom prije koncerta, te video snimci koju mi je ustupio. Klikajte i uživajte!

matej perkov // 09/05/2011