home > koncert > Ibrahim Maalouf & The Trumpets of Michel-Ange, Kimmo Pohjonen & Mats Gustafsson @ Druga Godba, Križanke, Ljubljana 23/5/2024

kontakt | search |

Ibrahim Maalouf & The Trumpets of Michel-Ange, Kimmo Pohjonen & Mats Gustafsson @ Druga Godba, Križanke, Ljubljana 23/5/2024

Drago mi je da sam odrastao u Zagrebu, uistinu. Da moram birati mjesto rođenja u sljedećem životu teško da bih izabrao bolju lokaciju, pa ipak svakog proljeća kad izađe line-up za Drugu Godbu proklinjem svijet što mi dom nije 150 kilometara sjeverozapadno. Svaka čast Emiru na svemu što radi, no u Hrvatskoj jednostavno nije izvedivo organizirati nešto na takvoj razini. Ekipa iz Druge Godbe iz godine u godinu demonstriraju što se može ostvariti s odgovarajućim resursima i infrastrukturom, 18 imena sa svjetskih etno ljestvica u pet dana. Ja sam pak ostavljen ovdje u balkanskoj prašini i gledam u ta imena kao što siromašno dijete u restoranu gleda meni. Pitam se što si sa svojim ograničenim resursima mogu priuštiti. Prošle je godine to bio Comet is Coming , a ove godine nam je u oko upao Ibrahima Maalouf, prvak libanonske trube. Kao predgrupa bila je najavljena suradnja između jednako legendarnih, iako nama nepoznatih, Kimmo Pohjonena i Matsa Gustafssona. Finska harmonika i švedski saksofon u avant-jazz varijanti, a onda Ibrahim s potporom od još osam nevjerojatnih glazbenika? Prodano!

Ako se pitate zašto nakon prvog paragrafa nije sljedila fotografija predgrupe, to je zato što smo po putu do Ljubljane dobili naknadni mail koji nas je obavijestio da foto-akreditacija nije prošla. Fotografiranje je, kažu, zabranjeno te je tako Terapijin članak osuđen na samo tekstualni prijenos događaja, no u obranu organizaciji nakon što je Zoe odgovorila na mail osigurali su nam +1. Hvala im na tome, međutim sad osjećam pritisak da vizualno obogatim članak. Nebo je bilo oblačno kad smo došli do Križanke, bivšeg samostana, no upravo za takve dane iznad auditorija postavljena je streha. Tako kad su Pohjonen i Gustafsson oko 20:25 izašli na binu ispred prepunog prostora nisu bili pozdravljeni samo pljeskom sjedeće publike, već i ambijentalnim zvukom kiše.

Pohjonen u kostimu Zrće animatora na svojoj elektro-harmonici s hrpom pedala svira nešto nalik soundtracku sci-fi filmova iz 80-ih dok ga saksofon milozvučno prati. Vidjeti harmoniku pretvorenu u multidimenzionalni instrument koji po potrebi postaje perkusija, sintesajzer, gudački orkestar ili kanal za izvođenje techno glazbe u tih je prvih nekoliko minuta bilo istinski fascinantno. Ne treba ni zanemariti Gustafssona koji je kroz tri-četvrt sata iskazao jednaku širinu, čas pokazujući naobrazbu u klasičnom jazzu, čas podsječajući nas da je surađivao sa ZU-om, a čas zvučeći kao Shabaka Hutchings. U tandemu ova dvojica otvaraju prostor nevjerojatno bogatom registru zvukova i stilova nepredvidljivo krivudajući kroz minimalistički jazz, filmski soundtrack noire filmova, etno momente, rave party, glitch-wave itd. Kakofonija pa tišina, pa zvuk normalne harmonike upotpunjen dramatičnim saksofonom, pa ponovno kakofonija, pa Mortal Kombat soundtrack dok se Pohjonen dere na mikrofon, pa ponovno tišina - sve u razmaku od sedam minuta.

Ipak u svoj toj širini oni ne dotiču ništa što se na ovaj ili onaj način nije već odsviralo i time kao da promašuju cijelu svrhu svog rada. Da, na trenutke je zanimljivo čuti kričanje saksofona na rafalnoj paljbi rane elektronike proizvedenoj od harmonike, no njihov brend avant-jazz dekonstrukcija mene je više odvelo frustraciji, nego proširenju glazbenih obzora. Posebice jer se u nekoliko navrata čuje da su obojica sposobna pobuditi emociju i odsvirati nešto uistinu evokativno. Tako je par minuta Križanke ispunio atmosferičan, pomalo mističan duet harmonike standardnog zvuka i flaute koji je zvučao poput plovidbe kroz močvaru osvjetljenju bakljama, a mjestimični uzvici Pohjonena kao da su dolazili iz neke guste magle. Vrlo solidno, da su barem taj zvuk dosljedno razvili i prilagodili dužini koncerta. Ovako su ti momenti rijetki otoci u istinskoj močvari prožvakane kakofonije koja kao da tvrdoglavo inzistira na formalizmu samo zato što su, eto, obojica nominalno iz avangardne provenijencije. Zadržavajući se na svakoj glazbenoj misli prekratko da bi uistinu zvuk mogli dekonstruirati na razini vrijednoj spomena, njihova "progresivnost" ispada prvoloptaška. S disonantnim se temama ne radi puno više nego s klasičnim, sve ostaju na šaljivoj dosjetci "eh brate, šta da mi isfuramo ovo?" Pa evo, isfuraju to sve na okvirno 40 sekundi po misli i peglaju dalje, ubrzo se ponovno vrativši tišini koja na kraju postaje glavni motiv koncerta. Ona počinje prožimati njihov set, gutajući glazbu koliko i moju motivaciju za životom u istu rupu. Jer ako si širinom pokrio hrpu toga, ali se nemaš hrabrosti ni sadržajno ni formalno posvetiti ičemu ozbiljnije, jesi li pokrio išta? Ako si se opredijelio za dekonstrukciju, dekonstruiraj dalje, ako si se opredijelio za spajanje 90-e tehno spike i jazz saksofona, dopusti toj ideji da ode do logičkog kraja, a ako želiš svirati klasičnije i buditi neke evokativne emociju, daj toj emociji da diše. Ovako stvar smrdi na skicu, fali dosljednosti, stoga se vraćamo tišini. Čini mi se da za par godina, ako ću se uopće sjećati ovog koncerta, neću biti siguran jesam li umislio da sam ga gledao u lijepom okruženju Križanke jer je puno prilagođeniji nekom larpurlartističkom izdrkavanju koje se može vidjeti na najgorim izdanjima Impronedjeljka u Močvari. Tako je najljepša tišina uslijedila tek kad su prestali svirati.

Sve je to ipak od manje važnosti jer je povod našeg izleta u Ljubljanu tek slijedio. Rijetko je koji trubač danas istaknut kao Ibrahim Maalouf, u njegove brojne nagrade spada i titula najboljeg etno izvođača 2014. na Victoires de la Musique te je prvi libanonski instrumentalist nominiran za Grammy. Tri godine za redom bio je najprodavaniji instrumentalist u Francuskoj, a u svojih je sedamnaest albuma obuhvatio ekstremno širok raspon stilova, sve sa svojom karakterističnom mikrotonalnom trubom. Upravo je truba s četvrtim ventilom, izum njegovog oca, ono što Maaloufa čini toliko prepoznatljivim obavijajući mu svaku pjesmu s pomalo sjetnom, ali moćnom atmosferom orijenta. Imajući to sve u vidu prije koncerta smo se pitali kakva će nas ličnost dočekati na pozornici, hoće li ovaj samozatajni genije uopće prozboriti jednu riječ ili će dopustiti svojoj slojevitoj glazbi da priča sama za sebe. Nakon što je organizator izašao na pozornicu i podsjetio nas da potpišemo My Voice, My Choice peticiju za potporu pristupačnom i sigurnom pobačaju, napokon je kucnuo čas za tajanstveno trubačko putovanje. I onda, u 21:30, Maalouf u najboljoj maniri Dubioze Kolektiv trči na pozornicu sa svojim bendom i na mikrofon se dere: "JESTE LI SPREMNI?"

Ok, možda smo nepotrebno mistificirali Maaloufa, no spektakl koji Maalouf i kompanija proizvode jednako je nepotreban. Već u prvoj pjesmi traži nas se da plješćemo, dere se čuveni "jump, jump", izvode se upraksani plesni pokreti, a na pozornicu izlazi Afrikanka u šarenoj nošnji koja energično pleše s njima. Ubrzo nam Maalouf objašnjava da će sve odsvirane pjesme biti s nadolazećeg albuma koji je napisao za svoju djecu, konceptualno složen da svaka pjesma reprezentira jedan moment u vjenčanju. Prva je tako zaruka, druga je tradicionalna libanonska poezija, treća je ples na vjenčanju itd. Sasvim u redu, očekivali smo nešto suptilnije izdanje Ibrahima u koje smo se zaljubili, no pompa s kojom ovi glazbenici nastupaju ubrzo nas je uvukla u svoj film. Brzo smo se lišili očekivanja i pokušali uživjeti u stvar koja se odvijala pred nama.

Dakle u sat i po' se koncerta kroz većinu pjesama profilirala shema po kojoj su one koncipirane. Dok bi bubanj svirao sinkopirane ritmove, dvije su ga gitare perkusivno popunjavale ili dodavale sentimentalne tonove. Njih su trojica tako efektivno sačinjavali matricu, svirajući mrvicu sterilnu, ali kvalitetno osmišljenu fusion progresiju te puštajući puhačima da zauzmu prvi plan. To neće reći da 'ritam sekcija' nije dobila trenutak za zasjati, dapače sve troje su nas počastili izvrsnim solažama, no na koncu su ipak oni bili podloga. Drugi su po važnosti ovdje bila četiri trubača, opremljena istim tim trubama s četiri ventila, koji su kao orkestralna cjelina svirali dionice na koje bi se Maalouf ili saksofonist nadovezali. Neka uđe u zapisnik da je punina zvuka koju ova četvorka stvara izvanredna, napose jer tako čvrstu puhačku podlogu vjerojatno niste čuli u mikrotonalnom, arabesknom izdanju. Sve to s kristalno čistim zvukom očekivanim od Druge Godbe, nismo se nadali takvom spektaklu, ali spektakl smo uistinu dobili.

Pjesme su duge, ali ni po čemu zamorne. Sinkopirani ritam ubrizgava konstantnu energiju dok međuigra između solista i trubačke potpore promišljeno, ali razigrano tvori poletni flow. Ta međuigra punine poziva trubačkog kvarteta i praznine u kojoj Maalouf svojim solažama tjera trubu da izbaci emociju za koju niste znali da je taj limeni instrument kadar proizvesti u suštini je kičma koncerta. Na trenutke se pitanja i odgovori izmijenjuju brzo, na trenutke svi skupa sviraju malo duže, na trenutke jedna solaža dominira prostorom. Emocionalno ova međuigra pak može biti temperamentna doista tjerajući na ples, može biti epska i dramatična ili može biti osjećajna i duboka. Potpuna suprotnost suvišnom šaranju Pohjonena i Gustafssona glazbeni je koncept s kojim barataju dobro razrađen i istražen te u cjelini tvori zabavnu, iako za moj ukus manjkavu cjelinu. O tome što fali u sljedećem paragrafu, no važno je shvatiti da je u globalu ovo ipak više nalik romskim orkestrima poput Kočani, nego emocionalnom jazz glazbenom putovanju. U nekim trenutcima cijela stvar malo i asocira na romsko vjenčanje. Afrička plesačica koja svako toliko izlazi na pozornicu se recimo vrti ispred saksofonista, fenomenalnog Mihai Pirvana, dok on preznojen izvodi solažu, a ja samo čekam da se netko popne na binu i ubaci mu novčanicu unutra.

Pirvanu idu posebne pohvale, usudio bih se reći da su njegove surove solaže bile upečatljivije, nego Maaloufove, no Maalouf je i sam svjestan njegovog talenta. Spominje ga više puta, pokazuje na njega te u jednom trenutku potvrđuje da na cijelom koncertu Pirvan ima više solističkih dijelova od njega, tako da se veselim jednog dana pisati izvještaj s njegovog solo koncerta. Maalouf se općenito čini kao simpatičan tip, vrlo nesebično pušta svim glazbenicima prostora te ih spominje poimence barem tri puta, a na pozornici skače s iskrenim osmijehom na licu. Rekavši to glavni je problem koncerta bila upravo dubiozeskna insceniranost cijelog iskustva, ona nepotrebna spektakularizacija o kojoj sam govorio. Neki to zovu francuskom školom jer su Francuzi skloni animirati publiku i pretvarati koncert u igrokaz, no osobno nemam problema s tom školom ako baš svaki pokret i riječ nisu unaprijed zacrtani. Nije li svrha glazbe neko rušenje granica, nekakvo iskreno iskustvo dobrog trenutka u životu? Zašto, pobogu, onda tako moćan fakt umanjivati naštrebanim govorima u kojima je jasno da ne osjećaš što pričaš jer si to istim riječima rekao već x puta te plesnim pokretima koji evidentno nisu spontani, nego sterilno promišljeni da bi izazvali najluđu reakciju publike. Korporativna je malo priča, a nema potrebe za time.

Nadalje ovaj se pristup ne manifestira samo kroz scensku prisutnost, nego se oslikava i na glazbu. Postoji limitirani broj puta u kojem pozadinsku progresiju možeš usporiti, a onda ponovno ubrzati očekujući da će publika pomahnitati prije no što postaje... pa baš to, očekivano. Umjesto da se igra na kartu tog specifičnog zvuka trube koja kao da te transportira u mračne ulice Beiruta, igra se na kartu bezbroj puta viđenog spektakla jer, ponovno, postoji limitirani broj puta u kojem međuigra solista i kvarteta odvede crescendu prije no što se drama malo ispuše. Šteta, jer Maalouf stvarno ima senzibilitet za sviranje nečeg posebnog, i uživo u nekoliko navrata dokazuje da može postići ono u što smo se zaljubili u studiju, da može natjerati trubu da osjeća isto što je i on osjećao pišući te pjesme. Kaže "sve što doživljavamo u životu je samo sekunda, i zato je bitno da slavimo život te sviramo glazbu koja je bezvremenska te progovara o ciklusu života" i sve to stoji, ali ja se pitam zašto mi govoriš taj naštrebani govor korporativnim rječnikom kad s trubom tu poruku čujem daleko jasnije, osjećam je u kostima. Nastavno na tu razvodnjenost i korporativnost čini se da je upravo takav spektakl jako prilagođen zapadnjačkom uhu, aranžmanski pjesme više igraju na neku epsku, filmsku atmosferu, nego na istinsku glazbu s istoka mediterana. Disonanca je prisutna, ali se s njom ne barata koliko bi se moglo, već je vrijeme raspoređeno u korist beskonačne proizvodnje drame veće od života. Sve je to ok, ali ponavljam, šteta, jer dobio sam nešto već viđeno odrađeno na dobar način, umjesto nešto što stvarno podcrtava etos Druge Godbe, nešto drugačije. Sve što je napravljeno s libanonskim melosom zacrtano je u polje pitko zapadnjačkom uhu što bi bilo u redu na Beerfestu, ali na Drugoj Godbi postaje gotovo i izraz nepoštovanja prema kapacitetu publike da upije nešto drugačije. Jednostavno rečeno, igraju na krivu kartu i time si pucaju u nogu.

Kad smo već na temi prijetvornosti valja se osvrnuti i na posljednju pjesmu. Ništa od navedenog Ibrahimu nisam zamjerio jer je iskustvo bilo istinski zabavno, stvarno je bio dobar gig. Nisam mu čak ni zamjerio kad je patentiranu miktrotonalnu trubu počeo reklamirati govoreći nam da je po jeftinim cijenama i mi možemo kupiti na njegovoj stranici. Ok je sve, romski šmek i idemo dalje. Ono što sam zamjerio je ta zadnja stvar koju je napisao kad mu je sin napunio 14 godina. Tad je osvijestio da će mu dijete jednom otići, a dirljivu je melodiju skladao upravo kako bi opjevao pozdravljanje s djecom. Proveo je pet minuta učeći nas da pjevamo melodiju, dopuštajući nam da se natopimo njenom efemernosti. Zatim nam govori da zadnjih mjeseci plače, da nije do običnih pozdrava s djecom, nego da neka djeca i umiru, a da bi on samo želio da bude mir. Palestinu iz nebuloznih razloga ne spominje imenom, no jasno se implicira da kad nas pita da vadimo "flasheve" želi da ovu melodiju pjevamo s Palestinom na umu. Već si tad mislim da je ovo malo jeftino s obzirom na težinu toga što se događa, ali rek'o zagrist ću. Prepuštam se trenutku, gledam u stotine flasheva, svi pjevamo melodiju dok nas trube i saksofon podupiru u osjećaju solidarnost. Trenutak je osnažavajuć, možda je jeftino počeo, ali je završio iskreno. Snaga te melodije u solidarnom okruženju me natjerala da se naježim. Predivna stvar i predivna gesta koja te na moment uvjeri da će možda jednom u ovom svijetu bit pravde. I onda, pazite ovo, onda bez sekunde, i to je ključno, bez sekunde pauze između zadnjih tonova te osjetilne melodije i onog što slijedi frajer pokaže trubama da opale crescendo. Ajde da je pustio pet sekundi, ali doslovce trenutak nakon što Maalouf evocira Palestinu za potrebe svog koncerta lik skače na pozornici i dere se "jump, jump, jump". Ne pretjerujem, doslovno se dere "jump, jump, da vas vidim!" Šta je najgore ne vjerujem da čovjek ima loše namjere, stvarno mi se činio iskrenim kad je govorio da je plakao na "sve te vijesti", ali u najboljem slučaju ovo je jednako izvan doticaja s realnosti k'o oni idiotski celebovi koji su tijekom Covida pjevali "Imagine".

Eto tol'ko od mene, bio je dobar gig, al naljutio sam se opet pišući ovu scenu pa ću iz protesta Maaloufu uskratiti zaključak. Drugoj Godbi hvala na još jednoj izvrsnoj večeri, previše ja kritiziram iskustva koja su mi zapravo bila odlična.

jan vržina // 26/05/2024

Share    

> koncert [last wanz]

cover: ††† (CROSSES) + VOWWS @ Tvornica kulture, Zagreb, 11/06/2024

††† (CROSSES) + VOWWS @ Tvornica kulture, Zagreb, 11/06/2024

| 12/06/2024 | pedja |

>> opširnije


cover: JUTRO & KURGASHIAN, VASHE SKOVECHANSTVO & RONALDO MAXIMUM, 01/06/2024, Itaka Library Bar, Podgorica

JUTRO & KURGASHIAN, VASHE SKOVECHANSTVO & RONALDO MAXIMUM, 01/06/2024, Itaka Library Bar, Podgorica

| 10/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: MARK TRIPPIN + BIZZAR, 31/05/2024, Club Monkey, Podgorica

MARK TRIPPIN + BIZZAR, 31/05/2024, Club Monkey, Podgorica

| 06/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: SANDRAUN 30/05/2024 Cafe Berlin, Podgorica

SANDRAUN 30/05/2024 Cafe Berlin, Podgorica

| 05/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Sting@Arena ZG 27/05/2024

Sting@Arena ZG 27/05/2024

| 28/05/2024 | nina kc |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*