Ima li boljeg načina za početi uvod u report nego se prisjetiti starih dana? Znate ono, kako smo nekada išli na koncerte i bilo nam je kao bolje nego danas i te priče. Vjerojatno ima, ali mi trenutno ne pada na pamet. Znači, u svojim srednjoškolskim i ranim studentskim danima bio sam deklarirani pripadnik metal supkulture. Crne vojne hlače, crna vijetnamka, crne majice na bendove nečitljivih slova, ekipa sastavljena od metalaca i te fore. Kada sam ispunjavao formulare za prvu osobnu kartu, zamislio sam se nad rubrikom narodnost i došlo mi je da umjesto Hrvat napišem metalac (po uzoru na Satana Panonskog koji je rekao da je po narodnosti panker). Koliko ja znam, ne postoji država Metalistan, ali u to vrijeme ju je bilo važno bilo kako izmisliti, pa makar se njena teritorijalna ingerencija svodila na proglašavanje privremene autonomije koncertnog podija ili na aneksiju slobodne klupice u parkiću za opijanje (dok ne dođe neprijatelj u plavom te naoružan olovkom i blokićem izvrši državni udar i oduzme joj suverenost). Novu muziku nismo skidali s interneta, jedine online društvene mreže su nam bili forumi (preko kojih smo dogovarali razmjenu muzike, komentirali bendove, koncerte i slično), a na "partijske sastanke" (čitaj: koncerte i izlaske) se nije dolazilo bez nove ture kazeta i CD-a za posudbu. Također, nemali broj sati vikendom, prije škole ili u rupama između semestralnih predavanja provodili smo preslušavajući nova izdanja u Planet Music shopu koji je imao najbogatiji izbor metal CD-a u gradu. Smajli i ja smo bili toliko česti gosti tog dućana da je tamošnji prodavač Jura već poznavao naše ukuse i preporučivao što bi nam se novo od death i black metala moglo svidjeti, a što je bolje da niti ne slušamo. Jura je bio stari rejver koji je brijao na Future Shock i MayDay (Love Parade mu je već bio preisfuran), ali dobro je kužio razlike i nijanse u podžanrovima metala temeljem bivanja kolateralnom žrtvom tijekom preslušavanja metal CD-a od strane mušterija u prodavaonici. Laskamo si da smo mu i mi u tome pomogli svojim preslušavanjem i komentarima na preslušano. Spominjem to jer smo se upravo sa Satyriconom upoznali zahvaljujući Jurinom strpljenju i volji da nam sat i pol vremena tolerira preslušavanje muzike na hi-fi liniji u dućanu koju smo sami kontrolirali daljinskim upravljačem. Nismo ni mi ispali nezahvalnici, jer Smajli bi svake subote iz Planeta izašao s prosječno tri CD-a, a i ja bih ponekad ubo koji, pa bismo ulov zalijevali kod fontane iznad Importannea. Ali ne pivom nego, pazite kombinacije, ledenim čajem i onim sendvič keksima s čokoladom u sredini. Jebiga, nije baš bilo zgodno u srednjoj školi doći doma oko 15h i smrditi roditeljima po pivi (i biti pripit ktome, jer tada nismo bili toliko alkoholno baždareni), iako smo ih mogli kupiti jeftinije i bez pokazivanja osobne.

Da se koncert Satyricona dogodio u Zagrebu, recimo, 2001. godine Boogaloo bi se zvao OTV dom, bina bi bila duplo manja, posjećenost četiri puta manja, a doček koncerta bi uz delegaciju od nas šestero na stepenicama kod Moše počeo oko 12 ili 14h. Koncerti Vadera i Immolationa u Močvari su za nas počinjali na trnjanskom nasipu odmah poslije ručka u menzi na Savi. Za ta dva koncerta su se radile i majice s datumom giga, logotipom benda i praznim mjestom za autograme svih članova. Radilo se o najjeftinijim bijelim majicama na koje se "printalo" običnim markerom i obično su se koristile isključivo na koncertu kojem su namijenjene. Čak smo pripremili i kilometarski intervju s Immolation: Jela je postavljao pitanja (iz čijih smo odgovora saznali i to da je ekipa potpuno straight edge), a Eugen Kramarić snimao diktafonom i kasnije puštao u svojoj emisiji "Lobotomija" na radiju Moslavina (kojeg su u Zagrebu hvatali samo sretnici nastanjeni na višim katovima nebodera). Ja sam samo gledao. Na spomenutoj emisiji nije bila ni rijetkost slušati čitave albume death metal bendova koje se nesmetano moglo presnimiti na kazetu, jer tip nije puštao jingleove usred pjesama.

Danas se na koncertima ne provodim ništa lošije nego prije, čak gdjegdje i bolje, ali predkoncertni rituali su neusporedivo kraći i sve više rutinski izvedeni. Za Satyricon se, naravno, nisu markirale majice. Nije se čak ni dogovarao raniji doček koncerta. Koncert sam "dočekao" tako što sam bio pozvan na sastanak s curom za kojeg se ispostavilo da je zadnji. Zatim sam pio vino za kompjuterom (ta ipak je Satyr vinar), malo visio po Fejsu, malo izazivao teritorijalne gang warove s Ballasima u GTA San Andreas ne bi li mi se otključala posljednja misija (koju, btw, nisam uspio preći ni uz šifre za varanje na zdravlju, municiji, sposobnosti pucanja i vožnje, niti uz ukidanje police wanted levela, jer ti onaj korumpirani dripac Tenpenny pobjegne u vatrogasnim kolima iz beskrajne potjere čim se jednom sudariš u neku od brojnih prepreka na putu). Na koncert sam došao solo i ušao odmah u klub. Tamo je već nastup grkljana Suicidal Angels bio pri kraju. Koliko sam stigao ubrati, prašili su dobro usvirani i energetski nabijeni thrash metal, ali isto tako bezobrazno ziheraški i predvidljiv. Teško da možeš dobiti išta drugačije od benda tako stereotipnog metal imena. Bilo je tu nekih mosh pitova, čak je i jedan wall of death pao što je poprilično dobar rezultat za pregrupu ponedjeljkom u 20h. Sad bi valjda trebalo poentirati onom klasičnom lajnom "pošteno su zagrijali publiku za headlinere". Ali ta floskula bi ovdje bila laž, jer nakon zagrijavanja bi trebao usljediti trening, a ne relaksacija. A publika na Satyriconu je bila kudikamo mirnija, iako neusporedivo brojnija. Na pokušaje moshanja nije gledala blagonaklono sve dok pri kraju nastupa Satyr nije doslovno naredio pogo. A to mi ide na živce, jer nije isto biti vjerni fan i poslušna ovca (još k tome i crna, ironije li). Norveški tonci su uspjeli nekako ukrotiti inače teško umoljivu akustiku Boogalooa, tako da se bubanj čuo izvrsno, vokal jasno, a gitare su bile bučne točno koliko je potrebno za žanr, a ne prekomjerno. Na repertoaru je bio pretežito novi album što je i logično s obzirom da se turnejom, zamislite, upravo njega promovira. Na pjesmama s prva tri albuma su dosta škrtarili. Bilo je jasno da koncert neće proći bez Himne ("Mother North" za eventualno neupućene), ali bilo je potpuno nepotrebno jokera "sviraj stare!" trošiti na "Transcendental Requiem of Slaves". Ta ambijentalno-instrumentalna numera studijski na black metal klasiku od albuma "Nemesis Divina" funkcionira kao dostojni outro, ali na live koncertu samo uspavljuje atmosferu i crpi dragocijenu minutažu, koju su mogli recimo iskoristiti za "Forhekset" ili "Du som hater gud", pjesme sličnog trajanja s istog albuma. Satyricon ne gnjavi vizualno pretjerano esktravagantnom i kičastom kostimografijom, već se drži jednostavne "casual metal" crnine, niti se ističu bilo kakvom vrstom scenske nametljivosti. Naprosto najavljuju pjesme, sviraju, bace koju floskulu i to je to. To je za black metal skroz dovoljno, po meni čak i previše, jer to je žanr u kojem su na sceni dostatne muzičko-liričke persone. Nepotrebno je između pjesama isticati bilo kakvu naznaku showmanskih tendencija, čak ni onu najrudimentarniju. Ipak, teško se otimam dojmu da ekipa naprosto odrađuje posao. Ipak to nisu isti ljudi kao što bili 90-ih. Danas black metal scena općenito više nije na zlom glasu kao društveno nepoželjno leglo palitelja crkava, ubojica i samoubojica. Nije niti teški underground. Blackeri pune dvorane diljem svijeta, prijavljuju se na Eurosong i sviraju na kojekakvim modnim revijama skijaških kupova. Jedini korov scene su NSBM bendovi, ali njihov najveći incident (pored onoga što uopće postoje) je kada na internetu lamentiraju nad zabranjenim koncertom, jer im ne daju jadnima da slobodno vrište o nordijskoj "slavnoj povijesti" i "narušenom kulturnom identitetu". A dobro znamo i po nekim "facama" koje pune Maksimir što se iza tih priča krije. Satyricon, srećom, ni izravno ni kodirano nema veze s nacizmom, a Satyru koji danas živi od muzike i vinarstva sigurno ne bi palo na pamet kao nekada izbaciti čovjeka iz benda jer radije provodi vrijeme s curom, nego da sa škvadrom iz benda ide po noći devastirati grobove. Publika se generalno doimala zadovoljnom koncertom, nekolicina čak i oduševljenom. Ja sam više bio pod dojmom "oke, vidio sam još jedan black metal koncert, ajmo sljedeći!". Čak mi je veća špica bila after slušaona u foajeu kluba gdje se plesalo uz metal, rock i dark repertoar. Taj prostor ima neku neodoljivu old school vibru i vremeplovni učinak. Valjda zato što se dizajn interijera nije bitno mijenjao od 60-ih kada je čitava Moša izgrađena. Ti afteri u foajeu Boogalooa, bili oni nakon Kennedysa, Vatrogasaca ili Satyricona, ne traju do jutra, ali se uvijek pobrinu za najdostojniju moguću završnicu izlaska.

ognjen bašić // 23/03/2018