SEKUNDE, MINUTE, SATI - Soundtrack po kazaljkama sata
Jesmo li dovoljno svjesni da živimo u bezobrazno umjetnom vremenu kojim prevladava upravo ta stavka i osobina - umjetno?!
Umjetno smo sretni kad (ili možda jer) nam prodaju priču da nam nikada nije bilo bolje, a kupujemo i jedemo umjetnu papriku ili marelicu, gledamo umjetni fer plej na sportskim turnirima, umjetne sise i guzice zarađuju po kojekakvim platformama više od liječnika i učitelja, dok umjetna inteligencija sklada glazbu tek neznatno lošije od glazbenih aktera od krvi i mesa.
Svo to umjetno lako nalazi put do pažnje nažalost ne tek nekolicine i bude im servirano u trenu - nikad brže toliko toga neprovjerenog, a u tom mnoštvu se nađe i gomila laži, doputuje do krajnjih korisnika i ne svjedočimo baš rijetko kako je tada kasno osporavati, poništavati učinjeno. Jer nama ljudima je opasno narušeno dugoročno pamćenje i tome kumuju upravo ovi vremenski intervali kratkog metra: sekunde, minute, sati.
Boltu primjerice nitko ne može negirati onih olujnih 9,58 sekundi, sigurno nećemo dramiti ako nam avion ili bus kasni tek nekoliko minuta, ali što ako npr. sat i pol engleskog partijanja terenom Rujevice bude dugoročno fatalno Slavenovom trenerskom pozivu, ili da se opet vratim minutama - hoćemo li i dalje biti glupi, ludi, slijepi i gluhi, te opetovano produžiti rok trajanja premijeru i njegovim klimoglavcima, unatoč minutnim presicama ili odgovorima u Saboru kojima se naslađuje i docira, a najviše kontaminira našu stvarnost i zdravu pamet?!
Hoćemo li imati odlučnosti i hrabrosti pokazati da mu sat otkucava: tik-tak, tik-tak...?
5 MINUTES ALONE - Pantera (1994)
E pa ako ga furiozni groove-metal transferiran iz vrlo ritmičnog i stopostotno melodičnog trash-metala "Kauboja iz pakla" ne bi otpuhnuo i pomeo, onda zbilja odustajem.
Brutalno uvjerljiva, glasna i strastvena momčad iz Teksasa privukla mi je pozornost trima odličnim albumima - Cowboys From Hell (1990), Vulgar Discipline Of Power (1992) i Far Beyond Driven (1994), a na potonjem briljira britki sraz furiozne gitare Dimebag Darella i tsunami urlik Phila Anselma, dok ih ritmom hrane bespoštedni maljevi bubnja i basa Vinnieja Paula i Rexa Browna. Bezrezervno fantastična i izbornički nepogrešiva svirka banda čiji su tonovi i studiozni prijelazi ravni najzahtjevnijim pasusima jazz velikana.
Hm, da se premijer zatekne sam na pet minuta u društvu ove žestine, mislim da bi svojevoljno abdicirao. A da nekako organiziramo taj susret?
ONE HOT MINUTE - R.H.C.P. (1995)
Samo godinu nakon teksaških teškaša, minutama su pažnju dali i kalifornijski sustavno naoštreni ljubitelji drskog ritma i podjednako milozvučnih i okomito vatrenih melodija.
Jedini album na kojemu su gitare Davea Navarra nakratko prebjegle iz Jane's Addictiona, naziv nosi kao i pjesma iz naslova, te iako je najmanje "Peppers", beskrajno volim njegovu odrješitost, žustrinu i neobično ukusan spoj metala, funka i psihodelije.Lokomotiva je ovdje band u cjelini, budući je neumjesno jednome dati žezlo ili prednost naspram preostale trojice: gromovi tuku sa svih pozicija, vatre i oluje pršte iz svih instrumenata i Anthonyjevog glasa i iako volim događanja oko Peppersa i prije i poslije ove studijske pustolovine, nekako se upravo njoj najčešće vraćam.
I sa trećom skladbom se zadržavamo u 90ima, samo ovog puta odbrojavamo sekunde. Odnosno to čini vrlo zanimljiv duet, senegalsko-švedska kombinacija koja je ovom pjesmom osvojila srca mnogih, vrlo uspješno iznijevši hip-hop/pop/world-music glazbeni atlas sa potpisom Camerona McVeya (poznatiji kao Booga Bear) i Jonathana Sharpa (Jonny Dollar). Senzibilna balada u svom nazivniku nosi i glazbeni dodir Bristola, budući su autori surađivali sa Massive Attackom i Portisheadom, te svu svoju ljepotu, izuzev stiliziranog vokalnog nadopunjavanja dvoje pjevača, riše dobitnim umjetničkim kapitalom i pravim znakovljem studijskog zvuka 90ih - pogođenim semplovima i mirisno orkestriranom jezgrom melodije.
N'Dour je i prije i kasnije surađivao sa gigantom zvučnih kreacija Peterom Gabrielom, pjevajući kao i ovdje na materinjem wolofu, Neneh je poentirala sa najdražim mi "elektroničarima" Massive Attackom, ali i Damonovim "Gorilama", dok su pjesmu od ipak nešto više sekundi negoli ih je u nazivu, oboje sasvim prigodno uvrstili na svoje solo albume.
SEVENTEEN SECONDS - The Cure (1980)
Svirajući i diktirajući kolektivnu intimnost, crtali su engleski mračnjaci minimalističke slike, kako na pjesmi Seventeen Seconds, tako i na istoimenom drugom albumu, hladnim vodenim bojama iz vlastite kolekcije koja barem u početnom stadiju djelovanja banda baš i nije odgovarala većem mnoštvu slušatelja.
Osobno sam u vremenu traženja originalnog glazbenog plijena nerijetko konzumirao te radove sa istaknutom tamnom materijom, ili kao što čujemo u predmetnoj skladbi, zahvate mantričkih odlika u mladenačkoj maniri Roberta Smitha i gotički mu raspoložene "prstenove družine"; premda danas rijetko otvaram vrata za ulazak u hodnike takvog ugođaja (skloniji sam epizodama Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me, zatim Disintegration ili The Head On The Door albuma), iz memorije i srca nikada neće nestati pasusi ledene glazbene aritmije u režiji londonskih osobenjaka.
IN THE MIDNIGHT HOUR - Wilson Pickett (1966)
Kada ura tuče ponoć, puni zamah uzima sjajna R&B disertacija Wilsona Picketta iz 60ih, vremena kad se ta vrsta glazbe pisala zlatnim slovima. Soul vokal uz fenomenalnog Croppera na gitari, autorizirao je numeru odavno smještenu u također zlatnoj seriji glazbe - Staxovi prvotimci ispod odličnog nisu mogli postići, a Pickettov glas osiguran magnetičnim ritmom (a kakav su znali zadati rijetki akteri poput Donalda Ducka Dunna na basu i Ala Jacksona na bubnjevima) i klasičnim puhačima, gotovo će uvijek natjerati potpisnika ovih redova da u najmanju ruku oslobodi ramena i dalje rukama popuni plesni gib na koji uostalom cijelim svojim bićem ova genijalna melodija i poziva.
"I'm gonna wait 'till the midnight hour That when my love begins to shine"
A MINUTE - Shellac (1994)
Posve suprotno ritmičnosti Pickettove pjesme, Shellack unutar svoje kompozicije i gradi, i lomi, i pretvara u pepeo, pa iznova gradi i na koncu prgavo, kako Albinijev sastav toliko dobro čini, reže vrpcu ritma kojega su dečki vlasnici, a istovremeno mu se manično suprotstavljaju.Jedinstven band jedinstvenih vještina predvođen Steveovim vrlinama razumijevanja glazbe i vjerom u sasvim brutalne načine stilskog izražavanja, na nastupnom albumu An Action Park (1994) objedinjuje sve rabljene i potpuno nove noise elemente na jednom mjestu: u vitičastoj jezgri trija koji možda i nije dobacio do karizmatično dojmljivih Dog Man Star Suedea, Protection Massive Attacka, ili pak Dummy Portisheada (da navedem tek nekolicinu najvećih iz '94), no robusno, žestoko i beskompromisno skrenuo je pažnju na band koji je dokazao kako se poetičnost mjeri i kroz ubojito naoštrene riffove i sinkopirane ponavljajuće udare vratolomnog ritma.
MY FINEST HOUR - The Sundays (1990)
Uvijek sam se divio, nikad susprezao očaranost baršunasto svilenkastom glasu Harriet Wheeler koji se ponašao tako da ne kulminira praskom. Takvo što bi se zapravo razilazilo sa načelima i osjetilnim šarmom bristolskog banda koji je njegovao alt-rock (ali i dream-pop) melodičnost, lijepo pulsirajuće provučene kroz My Finest Hour sa prvijenca Reading, Writing and Arithmetic (1990).
Nažalost su se Englezi ograničili na tek tri (vrlo dobra) albuma, najpoznatiji singlovi (Here's Where The Story Ends i Love) su im bolje prolazili u Americi nego na domaćem tlu, a sentimentalne i snene karakteristike formirane i okončane alternativnih 90ih, pamtiti ću po ljepoti koja se ne mjeri brojem albuma - u njoj se naprosto uživa.
Eto zašto ovdje imam My Finest Hour.
4 MINUTE WARNING - Radiohead (2007)
I danas smatram kako su dečki iz Radioheada rijetki od rijetke nekolicine koji su kroz glazbu uspjeli sintetizirati javu i snove, eksperiment i jasnu formulu, zvučni rusvaj i tišinu.
Uspjelo im je to, ne prvi i jedini put, na albumu In Rainbows (2007) koji pored originalnog izdanja ima i svoj nastavak (Disk 2 ili EP sa dodatnih osam naslova) - ako i korespondira sa izvornim albumom, još i više se atmosferično udaljava od svog starijeg brata (taj, nazovimo ga Part 2, objavljen je niti dva mjeseca nakon zvaničnog albuma, unutar Disc boxa dostupnog isprva jedino na službenim stranicama banda). Tu nalazimo upozoravajuću 4 Minute Warning, doista u trajanju od četiri minute, tada već (a)tipični alternativni složenac naklonjeniji prostirci ugođaja nasuprot pridavanju važnosti sviračkim blagodatima engleskih genijalaca.
Da, odgovor je potvrdan - podjednako mi prekrasno i važno kao i najljepši melodični trenuci ovog veličanstvenog banda!
STRANGER BY THE MINUTE - Porcupine Tree (1999)
U glazbi se jako rijetko, ako i uopće, mogu pronaći loše namjere; tek katkad nemušti pokušaji ili neuspjeli rezultati, pa premda se ovo posljednje znalo i omaknuti Steveu Wilsonu i njegovim Porcupine Tree, obzirom na šarolik kolaž kojim je popunjavao vlastitu viziju, kod odlične Stranger By The Minute (album Stupid Dream iz 1999.) ničega takvog nećete naći.
Dobro osmišljen aranžmanski plan odveo je pjesmu u sigurne, pitome vode ugodnog alt-rock ozračja u kojemu sve kao da izvire iz prog-rock izvora, ali ne ključa dosadom, zasićenošću i pretjerivanjem - gitare odlične (Wilsonov solo posebno dojmljiv), klavijature kumuju atmosfričnom smiraju, dok prateći vokali na refrenu hotimice skidaju koprenu sa lica stranca, vodeći melodiju u blizak, prijateljski susret, pa makar i u Wilsonovoj stihovnoj imaginaciji.
"Look in my dreams
It's getting stranger by the minute"
SECONDS - U 2 (1983)
Jednostavnost bas linija Adama Claytona, često i nepravedno izostavljanih u navođenju fantastičnih karakteristika najvećih protagonista popularne glazbe sa Zelenog (Smaragdnog) otoka, samo mi potvrđuje kolikom se pozornošću ima slušati glazba dublinske četvorke.
Složiti ćemo se da je platinasta ostavština sastava dobrano raspoređena na dvoznamenkastom broju što studijskih, što live albuma, te unatoč uglavnom nazanimljivim mi aktivnostima banda u posljednje vrijeme, ne trebam brojeve, natuknice, a ni velike riječi za odlikovati U2 pripadnicima liste izbornika koji glazbi dadoše vrlo poseban znamen sa nekoliko specifičnih poglavlja.
Možda upravo ploča War (1983), najdraža mi stanica na bojnom polju čudesne diskografije sastava, ima ogroman značaj jer su dečki nakon vrlo dobra (ili odlična) prva dva djela, Boy (1980) i October (1981), osedlali vlastiti post-punk uniformiranom, upravo "ratničkom" energijom i prije negoli će zajahati znatno širim zvukovljem uz asistencije Daniela Lanoisa i Briana Enoa (od Unforgettable Fire 1984. i dalje), progovorili o huškačkim, nehumanim i krvavim aspektima, nikako jedinim, no svakako najvećim, ratnim porazima civilizacije.
Tu svoje sekunde i taktove odbrojava Seconds, čudili se vi ili ne, numera vrlo mi prirasla srcu koju poslušam znatno radije i češće od brojnih poznatijih brojeva Dublinaca - trpka atmosfera stvorena spomenutim Adamovim basom, Edgeovom kombinacijom akustične i električne gitare, uz Bonova tekstualna bombardiranja (o)pjevana čuvstvenom dinamikom, kulminiraju odličnom režijom sa miks pulta svestranog Stevea Lillywhitea.
Stoga je jasno - i sekunde nose neizbrisivu snagu!