Ljubav! Svi smo je spoznali,od dolaska na svijet,preko vremena kad smo imali čokoladom uprljane majice malih brojeva,do simpatičnih pubertetskih dana kada nas je obarala,milovala i radila čudne preobrazbe našim bićima.

Išli smo joj ususret,gurali od sebe,klicali joj i držali na uzdama,vjerovali u nju i gnušali je se; zna biti intenzivna,hirovita,zapaljiva i gruba,ali život bez nje smisla jednostavno nema.
Osjećaj je to neusporediv sa ostalim nam znanim emocijama, istovremeno je oblak altruizma,ali i strasti,naklonosti,posvećenosti i intime. Katkada je glasna, katkada caruje tišinom,no paradoksalna i povezana sa kemijom kao malo što u rezimeu ljudskog bića.
Preda mnom je bio veliki izazov,izdvojiti nekoliko unikata iz mora pjesama koje progovaraju jezikom ljubavi. Nedvojbeno je materijala više nego dovoljno za možda i dvoznamenkasti broj kompilacija,no sasvim sam zadovoljan izborom pjesama koje bi se našle na soundtracku izazovne tematike.

LOVE SONG - Simple Minds (1981)

Ljubavna zaraza dodirnula je i srce Jima Kerra. Slušamo kako mu vrela krv kola venama i pravi je užitak svjedočiti izricanju emocije kroz temperamentan glas,usudim se reći,jedinstvenog pjevača.
Isto vrijedi i za sviračku veličinu banda - Burchill na gitari daje mig svakom toncu i sound majstoru da ne treba nikakvu asistenciju jer ima strašnu moć i savršenu kontrolu u svojim rukama, koncept MacNeila na klavijaturama je razarajuće uvjerljiv,dok bi Forbes na basu i McGee na bubnjevima doplovili do cilja i najuzburkanijim morem.
Premda volim i raniju fazu banda, nešto tamniju i sirovijeg zvuka (doduše i kasniju,zaključno sa Once Upon A Time albumom,iako pretjerano umivenim,no Sanctify Yourself mi uvijek ostade draga stvar),kada iz zvučnika zagrmi electro/synth-pop fuzija podebljana sjajnim gitarama u pjesmi Love Song, raspoloženje raste poput temperatura u srpnju.
Sjajno,ovakva nam je ljubav potrebna!



LOVE SPREADS - The Stone Roses (1994)

Prava je šteta što je ovome bandu rok trajanja bio vrlo kratak. I unatoč tome ostaviše biljeg kakav mnogi mogu tek snivati.
Dva albuma (ali kakva!) bješe dovoljna da osvoje Otok,upišu bodove na svim gostovanjima i pospreme toliko titula u vitrine, koliko ih je Sir Alex Ferguson nanizao sa bandu omiljenim Manchester Unitedom.
Englezi su inače vrlo čudne biljke,malo im treba da vas dignu u nebesa,a još manje da vas fatalno prizemlje. A to su djelomično dečki iz Rosesa osjetili na vlastitoj koži, budući su nakon prvog albuma zaludili naciju i dobili statuse božanstava,da bi ih kritika nakon izlaska Second Cominga,inače odličnog djela na kojem je Love Spreads,sasjekla i praktički javno kamenovala.
No tako to ide kod (tada još) kraljičinih podanika, samozadovoljni novom igračkom u vidu Oasis/Blur raspršene epidemije,pokopali su bezrazložno nedavne heroje.
Kako god,Love Spreads je fantastičan najavni single albuma,vižljasta i bravurozna gitaristička inspiracija Johna Squirea, pobjeda ljubavi bez ijedne mrlje sa laganom arogancijom u glasu Iana Browna (trademark frajera koji će mlađi Gallagher kopirati i dodatno izbrusiti) i topao flow Reni/Mani sekcije.
Fejzore na pozdrav jer komandanti su tu!
I da Mr. Brown,oni šeširi i kape dobro Vam stoje,ali samo jedna osoba može nataknuti kapu sa natpisom Najbolji!

LOVE BURNS - Black Rebel Motocycle Club (2001)

Dečki koji su se ugledali na Pixiese i plasirali najengleskiji sound među američkim bandovima,samo što su Pixies to učinili koncem 80ih,a B.R.M.C. na otvaranju ovoga stoljeća. Osim nacionalnosti među sastavima i nema dodirnih točaka,osim još činjenice kako su i uspjeh polučili uglavnom na Otoku i diljem Europe,a kod kuće manje-više ostali bandovi kraćeg dometa. Bilo je doduše i obrnutih primjera,ali nepravdu,neznanje i neukus niti trebam,niti želim pravdati.
O Pixiesima nekom drugom zgodom (samo da naglasim kako su mi među 20ak najvećih i najvažnijih),a nastavno na sjajnu pjesmu odličnog banda iz naslova - ljubav krvari,gori hladna i pod kožom ostaju ožiljci i bol. Taj album prvijenac i danas mi je sjajan,dečki su se uvukli u međuprostor psihodelije i originalnog indie štofa,pazili na detalje jer znaju da je u tome bit - dobili su zvuk dramatičan i preliven uglavnom crno-bijelom glazurom,zvuk kao da je odnjegovan u Londonu,Leedsu ili Glasgowu,a ne pod kalifornijskom suncem San Francisca. Garaža kao duhovna vodilja banda, najbolje se osjeti u živim nastupima dobro odjevene skupine momaka,trojca ponekad i dobro naštimanoga,politički angažiranoga i nepokolebljivoga.
Ovdje je ipak jasno kako je Peter Heyes odsvirao i otpjevao ljubavni plam i opekotinu,a kojega stupnja,to zna jedino njegova duša.

TO BRING YOU MY LOVE - PJ Harvey (1995)

Kako je ovo sjajno! Studeno poput minusa u siječnju, ljubav gđice Harvey izgleda kao kletva,a zvuči vitičasto,iščašeno,nestalno; upravo daleko i nedostupno.
PJ ili Polly Jean je kantautorica osebujnoga stila,na sceni prisutna i nadaleko znana od ranih 90ih,žena koja je zagrabila sić pun alter kompresija, besprijekorno originalna,maštovita i darovita. Siguran sam da snaga kojom zrači i producira je,biva uzorom i inspiracijom mnogim djevojkama koje favoriziraju stav i stil malko ipak udaljen od mainstreama.
Upravo sam je zato i zavolio. Albumi Rid Of Me i To Bring You My Love bili su mi česti na play listi 90ih - iskreno,kasnije sam slušao tonove nešto drukčije iskovane,no pjesma iz naslova (odnosno čitav album),kupila me za sva vremena i ta sazdana kupola pomno osmišljena i izgrađena, znači puno,a toliko i vrijedi. Umjetnički diskurs,pravac i opus PJ Harvey ima predznak poseban i stamen,prepoznali su to Mick Harvey sa kojim je Polly višekratno surađivala,na koncu i Nick Cave sa kojim je bila u vezi,a posljedično mu bješe inspiracija i muza.
Ako niste,pročešljajte pjesmaricu ove umjetnice,naći ćete iznenađenja koliko ih je u čarobnjakovom šeširu.

LOVE IN VAIN - Rolling Stones (1969)

Znali su Stonesi i na prijašnjim materijalima odati počast svojim idolima i uzorima. Ovdje je riječ o davnoj pjesmi poznatoga bluesera Roberta Johnsona,a kojoj su Stonesi prostrli tepih i odveli je na vrh zajedno sa fenomenalnim Let It Bleed albumom na kojem se smjestila.
Kako samo zvoni Keithova akustična gitara,sjajna mandolina Rya Coodera te masivna i krasna slide dionica opet velikog Richardsa. Zgoditak je ovo bez mane, Jagger je impresivan i nježan, dajem si za pravo misliti kako je takav zbog nesretnog odlaska velikog talenta i dugogodišnjeg člana grupe Briana Jonesa. Blues kojemu je sidro sjajno produciran i ozvučen bubanj majstora Charlieja,blues koji se migolji i udara kontru bržim asocijacijama, blues koji je svežanj praznine i tuge,stvar koju su majstori obukli u novo ruho i tako učinili svojom.
Možemo samo biti sretni što smo sudionici vremena koje su Stonesi počastili svojim bivanjem.

CROWN OF LOVE - Arcade Fire (2004)

I kao što Pythonovci kažu - a sada nešto potpuno drukčije!
Kanađani kojima,kada kreću na turneju,trebaju dva autobusa - jedan za brojno članstvo banda,a drugi za čudesnu količinu instrumenata koje koriste. Sa druge strane opet,malo su i dva autobusa da prevezu jedinstvenu kvalitetu još jedinstvenijeg banda začudnih mijena,zvuka nafilanog bogatstvom i ljepotom,dok širina artizma i otvorene dramatike u nazivniku banda nema granica,sputanosti,a rekao bih ni alternative.
Jer doista,voljeli ih ili ne,teško nalazimo sastav sa kojim bi ih mogli usporediti,a sama ta crtica govori puno u njihovu korist.
Crown Of Love jest iskra kolopleta krivnje,žudnje,tuge i otvorene rane; možemo li zanemariti iracionalno,tražiti utjehu u osobi koja nam je ne može pružiti i postići iskon ljubavi, odnosno zahtijevati je,sve su to pitanja za Wina i Regine,a istovremeno i odgovor ili definicija kompleksnosti same ljubavi.
Nedvojbeno, album Funeral koji sadrži ovu pjesmu,spada u sami vrh glazbenih ostvarenja,ne samo u prvom desetljeću dvije tisućitih,a sastavu je bio odskočna daska i obilati vjetar u leđa koji će ih nadahnuti da snime još barem dva remek djela (Neon Bible i Suburbs),uz (najmanje) isto toliko vrlo dobrih ili odličnih ploča.



ALL MY LOVE - Led Zeppelin (1979)

Ne znam, moguće da je bilo pitanje prestiža,iako ga zapravo ne vidim, uspoređujući hard-rock gigante sa bilo kim drugim,no eto dogodilo se i to - Zeppelini su potegnuli do Švedske u goste ABBI kako bi snimili ploču u njihovom studiju. Gomila nesklada,pokidanih niti,bolnih trenutaka i nezacijeljenih rana,ovisničkih kriza i tektonskih poremećaja; siže svega nabrojanoga jest najlošiji album banda,a i takav je poharao top ljestvice,donio im golemu zaradu,no ipak bješe umalo pa prazan skup.
"All of my love to you,child" kaže Plant i jasno se referira na gubitak sina niti dvije godine prije izlaska ovoga albuma. Tolika i takva ljubav nosi posebnu dubinu, osjećaj je nezamisliv i ubitačan,očevo srce je razlomljeno i krvari,a glazbena podloga koju je stvorio John Paul Jones,barem na tih nekoliko minuta spašava blijedu sliku ploče posrnulih velikana. Balada koja lebdi nošena vjetrom tuge ipak ima utočište u tonovima i zvuku Jonesovih klavijatura,divnih,jecajućih i suosjećajnih,a potiho provučene Pageove gitare gotovo žmireći nalaze ulaz u sobu čuvstva,u zagrljaj topline.
Možemo li kolosima tolerirati i oprostiti poneki krivi korak poput ovoga albuma?
Uz pjesmu kakva je ova, zadatak nam je više nego lagan.

LOVE WILL TEAR US APART - Joy Division (1980)

Curtisov glas gotovo uvijek,a poglavito ovdje,treperi u svom mračnom svijetu i uz nestvarno dobru sviračku podlogu banda daje nam svjedočiti najljepšem ljubavnom komadu glazbeno uokvirenom.
Krajnosti sklon i poljuljane svijesti,Ian bješe predodređen za velika djela, unatoč bolesti koja ga je gurala preći granicu što je na kraju i učinio,stavivši si omču oko vrata kao čin opraštanja sa svijetom. Ne želim moralizirati,Curtis već odavno nije među nama,no slabostima,bolnim točkama i dijagnozama,na kraju krajeva,moramo pogledati u oči,prigrliti ih i sa njima se naučiti nositi,no ne napravimo li te potrebe korake,ne bude nažalost rijedak kraj kakav si je Ian zadao.
Velika djela je i postigao,Joy Division su marširali post-punk ulicama samouvjereno i rubno nihilistički,no glazbeni domet mančesterskih industrijalaca bio je beskrajno velik i važan, unatoč tek dva studijska zapisa.
Način kojim su pristupali svojim instrumentima nesvjesno stvarajući sljedbu ravnu hipnotiziranom mnoštvu kakvoga gurua,odlika je i definicija veličine i klase.
"Just that something so good,just can't function no more"

DO YOU LOVE ME - Nick Cave and The Bad Seeds (1994)

Svetac i grešnik Cave zaziva i traži ljubav, iskupljenje i srodnu dušu,ali ne uspijeva,nego upravo suprotno,gubi je. Interpretirajte njegove metafore u stihovima kako hoćete,no u ovom slučaju definitivno stoji: ljubav je hladnija od smrti!
Vrijeme radnje je sredina 90ih kada sa jedne strane dominira Britpop,sa druge Grunge,a negdje između potražite sve ostalo, poglavito zasebno mjesto za frajera kojemu traperice i duksa baš i nisu česti odjevni predmeti,vedrina i pozitiva nisu stanari njegovih stihova,kao ni tamom oblikovanog glazbenog stila.
Što je najbolje,to mu stoji vraški dobro!
I gotička monolitnost,i odmaranje na tamnoj strani mjeseca,i bluesom optočen post-punk,i (najčešće) crni plamen razuzdanog stiha,a posebno vanserijski Bad Seedsi sposobni preuzeti kormilo i za najvećih oluja.
Od Cavea ne možete tražiti malo,kada znate da gotovo uvijek isporučuje jako puno - poslušajte aranžmane pjesme koja otvara album Let Love In,količinu fatalnosti koju ista nosi,formu i sadržaj koji su istovjetni redcima Poea (ili našega I.G.Kovačića) i stavljam uskličnik nakon zaključka: dok god su oblaci tame i maglovita stihija na izvoru njegovih pjesama,Australac daje najbolje od sebe!

LOVE LIKE BLOOD - Killing Joke (1985)

"Till the fearless come and the act is done,a love like blood,a love like blood"

Stvar kao stvorena za zatvaranje soundtracka,a posebno se odlično nadopunjuje sa Caveovom ljubavnom misterijom.
Killing Joke su kroz tamnu tvar 80ih ušli u domove mnogih gotičara,ne bez razloga. Nihilistički sočni,devijantni i krepki, skupina je to svirački moćnog pedigrea vođena osnivačem, pjevačem i klavijaturistom Jazom Colemanom,koji je sa petim albumom Night Time i brojevima poput Eighties,a posebno naslovnom Love Like Blood dobacio do širokih masa. Premda sumnjam da je navedena pjesma pisana sa krajnjom namjerom da postane velikim hitom,drago mi je da je Jaz ipak to postigao,jer rijedak tip poput njega,aktivist i fajter, najzad i osoba najzaslužnija za procvat industriala (Nine Inch Nailsi ili Prong najviše duguju upravo njemu), u najmanju ruku zaslužuje aplauz i bis.
Love Like Blood je pjesma koja osvaja na prvu, pjesma sjajnog uvoda kojim dominiraju tri tona Geordiejevog Gibsona i krici Jazovih klavijatura,da bi krenula vožnja koja me vraća godinama unatrag,u noći na Jabukovcu, u Concordiji i sličnim mjestima,kada mi je jurnjava Youthovog basa bila sasvim dovoljna hrana.
Odličan band koji je puno toga imao za ponuditi,a možda ipak nedovoljno honoriran - njihovi hitci su mahom pogađali metu.

dario b. // 16/02/2025