Ljudi slušaju i sjećaju se potajno samo onih koji pričaju sa vjerom. Koji govore iskreno. S bijesom pravednika. Čije riječi teku zajedno s krvnim zrncima po cijelom tijelu. Od kojih drhti cijelo tijelo. Riječi bijesa, ali i ljubavi. Riječi koje pale. Riječi koje žare. Satiru sve drugo pred sobom. Donose oluju i oganj. Razdiru misli. Ogole nas do srži. I ostajemo tako goli usred svijeta. Koji se vrti oko nas i mi oko njega u beskrajnom prostoru zvanom ljudska sudbina. Ali ne ona sudbina koju nam drugi nameću. Nego ona sudbina u koju se ne usuđujemo pogledati. Naša sudbina. Koje se stidimo i želimo je zaboraviti. Ali ona, prokleta, nalazi svoj put do nas kao hladna kiša niz stare oronule krovove naše podsvijesti. Koja nam govori šapatom. Ali jačim od bilo kojih gromova, bilo kojih detonacija. Govori nam, ali mi je nerazumijemo. Nečujemo. Neželimo. Netreba nam. Damir Avdić Diplomatz čini se još uvijek čuje taj gromoviti šapat. Usudio je se prislonuti svoje unutarnje uho i otvoriti oči pred ponorom. Pogledati taj ponor u oči. I grohotno se zasmijati. Ali ne smijehom sretnika. Nego smijehom užasa. Oslobođenim od straha. Slobodnim. Opasnim. Njegove riječi su dinamit. One dižu u zrak naše riječi, djela, misli. Vraćaju nas na ono na što su nas natjerali da zaboravimo. Da zametemo u kut. Kao nepotrebno. Neprofitabilno. Prevaziđeno. Smiješno. Banalno. Vraćaju nas natrag u vrijeme. Vrijeme koje se čini tako daleko. Nestvarno. Nemoguće. Kada je riječ "revolucija" imala neko značenje. Ali ne revolucija u smislu paljenja zastava, zgrada, ratova, vojski, nereda, štrajkova. Nego revolucija duha. Ona koja dolazi iznutra. Spoznajom. Priznanjem. Kajanjem. Pokorom. "London Calling", taj jedan izraz je nekada davno, iz današnjeg vremena gledano, pradavno, stajao za sve to. Bio je to naziv trećeg po redu, legendarnog albuma od također legendarne engleske punk grupe The Clash. Tekst istoimene pjesme je išao ovako:

"Now war is declared, and battle come down
... The ice age is coming, the sun's zooming in
Meltdown expected, the wheat is growing thin
Engines stop running, but I have no fear
Cause London is drowning, and I live by the river
... A nuclear error, but I have no fear" Taj album je uzburkao cijelu jednu generaciju. Bio je kao omen na katastrofe koje će tek uslijediti. Ali ne u doslovnom smislu. Nego u smislu katastrofe duha. Ustvari, katastrofe gubitka duha. Njegovo uništenje. Uništenje njegovog reakcionarnog potencijala. Sve one snage koja čovjeka pokreće i čini njegov zivot dostojnim i vrijednim življenja. Slobodan čovjek. Slobodan um. Um koji je u stanju shvatiti što se oko njega dešava. Ali i u njemu samome. Filtrirati stvarnost. Razlučiti pravu istinu od skrivene laži. Voditi ga ka pravim potezima. Pravim stazama. Ta pjesma, "London Calling", je upozoravala na predstojeće zakržnjenje duha. A samim time i čovjeka. A kroz to neminovno i cijelog ljudskog društva. I mada bi se to moglo prenijeti na cijeli svijet i čovječanstvo, ograničit ću se na ove naše prostore. Jer znam da je strpljenje za čitanje podužih tekstova danas rijetkost. Krećući prvo od sebe samoga. Nažalost. Glave nam pune vijestima. Novostima, kako oni to nazivaju. Slijepci vode slijepce. Nijemi govore gluhima. Prkose nam trendovima. Stilovima. Political correctnessima. Dok nemamo što za jesti, iz malih ekrana smiju nam se preparirani nazovi glumci i pjevači. Stavljaju nam zavjese na oči. Tjeraju nas da želimo nova bijesna auta, što ih pokazuju kako jure po novim, ravnim cestama. Dok nemamo svojoj djeci za kupiti mjesečnu autobusnu kartu. Majice sa "cool" natpisima. Dok oblačimo otrcanu odjeću od starijie braće i sestara, ili humanitarne pomoći. Dok nam za tu istu tu nasu djecu stranci grade škole i vrtiće. Jer eto, mi nismo sami sposobni za to. Nemamo. Nemožemo. Glupi. Divlji. Neškolovani. Podkradeni od onih "promićurnih", promiskuitetnih, uspješnih supermenbiznismena. Kojima se još i divimo. Naša djeca im se dive. Žele biti kao oni. Mi potajno želimo biti kao oni. Imitiramo ih na jeftin, jadan način. Ubijamo u sebi sami sebe. Postajemo marionete drugih. Koji nam rade o glavama. Dok mi se raskidamo nebili udovoljili njihovim doktrinama lifestylea. Tužna slika. A još tužnija slika je ta što su svi oni koji su sve ovo mogli reći, koje bi svi slušali, već odavno i sami pali. Ili ih više nema. Pali pod kotače toga istog, neumoljivog sistema. Te "nove" i "ljepše" budućnosti. Kao Joe Strummer. Frontmen grupe The Clash. Preminuo 2002. Ali ima još mnogih drugih. Mnogih koji su zaboravili i koji su zaboravljeni. A mogli su. Sada je kasno. Možda neko od nas da uspije još iz vlastite snage se uhvatiti za kosu i izvući iz gliba ove socio-kapitalizmo-konzumerizmo-dionizmo-demokracio-šovinizmo-diktature. A ako izpuže, neka očisti svoje đonove i ne okreće glavu...

z. marković // 10/07/2011

PS: Tekst je inspiriran nastupom Damira Avdica Diplomtza, odrzanim 2009. godine u Sloveniji i njegovom do sada neobjavljenom pjesmom "London Calling".