Uoči najavljenog koncerta, 16.2. u Malom Pogonu Tvornice, porazgovarali smo s Orlanom Tusom, frontmenom banda Mika Male.

TERAPIJA: Što možemo očekivati u Tvornici?

ORLAN: Za Tvornicu smo pripremili kombinaciju pjesama sa starijih albuma, ali i dosta novih pjesama koje će se naći na našem novom albumu. Pozivam sve koji bi htjeli dobiti dojam o tome kako će nam zvučati novi album i prije službene promocije albuma da dođu i da poslušaju pjesme.

NOVI ALBUM

TERAPIJA: Kako je bilo snimati novi materijal i u kojoj je fazi?

ORLAN: Album se još snima, ali se skoro približavamo posljednjoj dionici puta nakon koje slijedi miksanje i mastering. Snimanje je, kao i uvijek, proteklo raznoliko. Uvijek ima iznenađenja, pozitivnih i negativnih, jer je samo snimanje vrlo artificijelna situacija. Nađeš se u studiju sam sa sobom sa svim svojim prednostima i nedostacima i pokušavaš dati najbolje od sebe. Pokušali smo što više toga snimiti uživo, ali dosta toga se mora i naknadno snimiti zbog tehničkih ograničenja. U našoj kombinaciji akustičnih i električnih instrumenata jednostavno ne možemo snimati sve uživo u studijskim uvjetima. S druge strane studio ti uvijek pomogne da se razviješ kao glazbenik, da pogledaš sebe u ogledalo i vidiš tko si. Nema bježanja u studiju. Sve se čuje.

Ono s čim smo jako zadovoljni je da snimamo većinu albuma na magnetofonsku traku, tako da će zvuk biti puniji i topliji. Pokušavamo u što većoj mjeri zaobići digitalni zvuk, osim kad je nužno potrebno poslužiti se prednostima digitalne manipulacije u završnoj fazi pripreme albuma.

Što se pjesama tiče, snimili smo 13 pjesama, ali nismo još sigurni koje će od njih biti na albumu. Vjerojatno neće sve završiti na njemu, uglavnom zbog konceptualnih razloga. Još uvijek razmišljamo u terminima albuma pa nam je važno da se pjesme mogu dobro vezati jedna uz drugu, da čine smislenu cjelinu. TERAPIJA: Nakon albuma izdanog za renomiranog izdavača (Dallas Records, op.a.), je li bilo lakše doći do sljedećeg albuma? Reklo bi se da jest, s obzirom da je razmak između novog i prethodnog albuma dvije godine, dok je između prva dva bio četiri. Koliko vam je prelazak na ozbiljnu izdavačku kuću pomogao u razvoju karijere?

ORLAN: Ne znam točno što znači "lakše doći" do albuma, ali vremenski period je bio kraći i zbog razloga što se od našeg zadnjeg ulaska u studio, 2008.g., nakupilo novih pjesama pa je očito da smo imali dovoljno razloga i malo se požuriti sa snimanjem novog albuma.

Prelazak na Dallas Records nam je omogućio platformu na kojoj možemo djelovati, a na kojoj ne moramo sve stvari u potpunosti obavljati sami. Na primjer, jednostavnije nam je ugovoriti koncerte za neke veće festivale, do kojih bi nam puno teže (ili nemoguće) bilo doći da nismo u izdavačkoj kući. Albumi nam se, naravno, mogu kupiti u prodavaonicama, ne moramo ih sami distribuirati okolo. A i promocija je olakšana. Ne moramo kao bend trošiti vrijeme na neke stvari i gubiti energiju na njih, možemo se lakše koncentrirati na sviranje. A to je velika stvar, budući da nitko ne živi od nas od glazbe, tako da vremena i nema previše.

TERAPIJA: Je li nešto vedriji zvuk novih pjesama (čuo sam ih na koncertu u Sobi) ustupak publici/izdavaču ili su i vama dojadili epiteti mračnih, depresivnih i melankoličnih? Ima li to veze s događanjima u vašim životima, funkcioniranju cijelog banda?

ORLAN: Imamo par vedrijih pjesama koje smo snimili, ali one nisu ustupak ni publici ni izdavaču. Kao autor i izvođač stalno si na klackalici i razmišljaš o svim aspektima stvaranja glazbe. Mislim da je nemoguće živjeti i biti samo jednog jedinog životnog raspoloženja. Svi mi stalno prolazimo kroz promjene i one se manifestiraju i u našem kreativnom radu. Tako da su i pjesme raznolike i, što se nas tiče, trebaju biti raznolike. Niti smo stalno tužni i depresivni niti veseli i ushićeni. Ljudi su kompleksni, ne treba ih banalizirati samo jednim načinom izražavanja, odn. pjesmama jednog karaktera. Kao što vjerojatno i znaš, najlakše je naći ladicu za nešto i napisati sto puta istu stvar i onda ona postaje istina. Tako da nas naši epiteti prate kroz medije pa ljudi već misle da znaju kako zvučimo i što ćemo im isporučiti. Ali to je besmisleno. Treba se mijenjati. I to nema veze s podilaženjem bilo kome. Ako možemo stajati iza onoga što radimo kao bend, to je to. To je sve što nas zanima.

TERAPIJA: Ima li kakvih suradnji na novom albumu, poput one s Ninom Romić na albumu "Vremenom"?

ORLAN: Ovaj puta je sav teret pao na nas, i ne možemo se izvući božanskim gostovanjima kao što je to bilo Ninino. S druge strane, sad nas je petero u Mika Male, pa će i zvuk albuma biti bogatiji i složeniji. Naravno, ne treba zaobići našeg snimatelja/producenta Hrvoja Nikšića, čije znanje i savjeti puno pripomažu u stvaranju konačnog zvuka albuma.

STVARALAČKI PROCES

TERAPIJA: Inspirira li te muzika koju trenutno slušaš u stvaranju, aranžiranju novog materijala ili je to stvar vlastite inspiracije i funkcioniranja unutar banda? Koliki je udio ostalih članova Mika Male u nastanku novih pjesama?

ORLAN: Muzika koju slušam me inspirira na stvaranju novih pjesama, ali više na nekoj intuitivnoj, nesvjesnoj razini. Kad radim pjesme nikada ne uzmem predložak od neke već postojeće pjesme od glazbenika kojeg volim pa onda pokušavam napraviti nešto slično. Mislim da su se moji utjecaji već dobrano udomaćili u meni pa se nadam da oni samo izlaze na površinu kao nešto što mene odn. Mika Male čini autentičnim, a ne kopijom već prožvakanih ideja drugih autora/bendova.

U nastajanju pjesama cijeli Mika Male ima veliku ulogu. Svi aranžiramo pjesmu. Moj kostur od par akorda na gitari ili klaviru dobije meso i tetive i zglobove i sve se skupa poveže u cjelinu samo kad cijeli bend zaroni u pjesmu. Neke pjesme ne bi nikada ni postale pjesme da ih bend nije takvima napravio. Dobar primjer je pjesma "Vremenom" koja teško da bi i postala pjesma da Majda (violina) i Igor (bubanj) nisu osmislili svoje sjajne dionice i nagovorili me da iza mojih stihova i jednostavnog prebiranja po gitari stvarno i stoji pjesma, a ne samo recitacija. Njihovim intervencijama "Vremenom" je naprosto oživjela i preporodila se u novom ruhu.



TERAPIJA: Jesu li emocije koje su bile u fokusu starih materijala i komunikacija u odnosima koju si isticao kao glavnu inspiraciju i dalje neiscrpno vrelo inspiracije ili si ih na neki način "odradio" i prešao na nove?
Introspektivni, intimni i duboki tekstovi zahtijevaju i duboke emocije. Koliko se osjećaš ugodno svoju intimu i unutarnja stanja pružati svijetu? Na koji način se odvija kreativni proces, s obzirom na kompleksnost tekstova?

ORLAN: Najbolje pjesme zaista nastaju iz nesvjesti, kada ne želiš ništa reći već naprosto to kažeš. Razumiješ? Bez ogromnog truda. I onda nekoliko godina kasnije možda shvatiš o čemu se radilo u pjesmi. Nažalost, zadržati tu iskru kreativne nesvjesti je iznimno teško, ako se svakodnevno baviš s toliko banalnih i nepotrebnih stvari koje ti otežavaju da maštaš, da budeš "izvan ovog svijeta", da boraviš u nekim drugim stanjima koncentriranosti i fokusa i prirodnijeg sporijeg kretanja kroz rukavce života.
S druge strane, ako dobro slušaš i pokušavaš iz kaosa suvremenog života izvući one dijelove u kojima su ljudi još uvijek ljudi, u kojima nisu robotizirani primjerci koji grabe ili koji se jednostavno trude preživjeti, uvijek ćeš naći inspiraciju. Uvijek ćeš čuti neku riječ, nečiji san, nešto što nitko drugi ne zna. Tada ćeš prožeti to iskustvo sa svojim i moći ćeš pisati, moći ćeš sagledati život iz druge perspektive i pokušati je pružiti kroz pjesmu. Budući da ne pišem dnevnik kroz pjesme, koliko god neki detalji iz mog života iscure u pokoji tekst ili stih, ne osjećam se neugodno pjevajući ih. Mislim da sam važan dio tog puta prešao kad sam prvi put počeo pisati odn. pjevati na hrvatskom jeziku, kada sam si dopustio biti iskren sam sa sobom, kada sam se prestao skrivati iza jezika u kojem nisam ništa govorio. Niti sebi niti bilo kome drugom.

TERAPIJA: Da li vedrije emocije unatoč uvriježenom pravilu mogu biti jednako duboka inspiracija?

ORLAN: Najbolji odgovor na pitanje vedrijih emocija i može li se pisati kad si sretan? Mislim da je Fiona Apple jednom rekla da ona jednostavno nema potrebu sjesti za klavir kad se osjeća sretnom, nego radije izađe van u prirodu ili nekamo, bavi se drugim stvarima. Tek kad nešto intenzivno proživljava dobije potrebu za pisanjem.
Smatram da iz negativnih emocija mogu proizaći jako lijepe, sretne i pozitivne pjesme. Ionako se sve svodi na to da kanaliziraš svoje emocije kroz pjesme, kroz svoj kreativni rad. Teško mi je emocije stavljati u ladice. Sve je to jedno veliko "biti čovjek". Meni je jednostavno glupo pisati o banalnim stvarima. Pišem o ljudskom iskustvu, ali ne na neki socijalno angažirani način, već iz intimne perspektive pojedinca. Svi smo mi sami sa sobom u svojoj glavi većinu vremena, nevezano uz okolnosti kojima smo izloženi. Pišem ono što znam. Što ne znači da ne volim eksperimentirati ili pokušavati tekstualno ili glazbeno ići u raznim smjerovima. Ali teško da ću ikad napisati neku revolucionarnu pjesmu budnicu. No nikad ne reci nikad.

POZICIJA NA SCENI

TERAPIJA: Dosadi li vam nakon 12 godina djelovanja kao Mika Male, i 6 godina nakon što ste izdali prvi album, titula "novih nada"? Smatrate li se još uvijek novima na sceni?

ORLAN: Novi smo u smislu pozicije u kojoj se nalazimo, s jednim službenim izdanjem iza nas i s jednim samoizdanim albumom. Mislim da bi trebali malo više svirati po Hrvatskoj i okolici da ljudi lakše dođu do nas i povežu se s nama i našom glazbom. Uživo ostavljamo sasvim dugačiji dojam od onoga što ljudi čuju na CDu. Na koncertima postoji ta neposredna komunikacija i moguće je povezati se s publikom na jedan intimniji način. Ljudi te na koncetima prepoznaju, shvate što predstavljaš.

Što se tiče "scene", ne znam točno ni što je to. Čini mi se da je dosta nas, bendova moje generacije i nešto mlađih, razbacano u neke smiješne kategorije "undergrounda", jer nas se ne poštuje kao glazbenike i podcjenjuje na raznim razinama. Ali takav je glazbeni svijet kod nas. Pretpostavljam da i u njemu vladaju neki bizarni monopoli. A svi mi bendovi kucamo i kucamo na sva vrata i za jedno deset godina, kad još uvijek budemo mlade nade u četrdesetima, čut će se za nas. Otkrit će se da već imamo nekoliko albuma iza sebe i da smo zapravo svirali dobro i imali sjajne pjesme. I čudit će se kako već prije nisu čuli za nas. Gajim nade u buduće arheologe. TERAPIJA: Sjećam se da si negdje rekao da vam stvaranje glazbe same po sebi donosi dovoljno zadovoljstva i da vam nije došao veliki izdavač da bi i dalje funkcionirali na taj način. Kako sada gledaš na to i da li su se putem ciljevi promijenili. Postoji li uopće cilj ili je putovanje samo po sebi i dalje zadovoljstvo?
Imate li osjećaj da širite/možete širiti krug vaše publike ili mislite da za ovakav tip banda/glazbe u Hrvatskoj postoji ograničen interes?

ORLAN: Stvaranje je hrana, droga. Kad jednom kreneš želiš stvarati još. Postoji samo u nekim stvarima koje radiš u životu taj osjećaj da si uspio zaustaviti vrijeme, odnosno da ne obraćaš pažnju na satove koji te okružuju. Kad ne osjećaš njihove otkucaje. Sviranje s Mika Male i stvaranje pjesama je jedan od tih posebnih doživljaja. Putovanje je i dalje samo po sebi zadovoljstvo, bez obzira na sve. Ali zaista mislim da možemo širiti krug publike koja će nas slušati, jer mislim da pjesme mogu komunicirati s ljudima. Ipak mi, bez obzira na glazbene eksperimente, ne radimo glazbu koja bi nas otuđila od publike već povezala s njima. Cilj je da se pjesme čuju, da dođu do što više ljudi. Da albumi ostave trag. Da ih vrijeme ne izbriše. Vrijeme je, na kraju, jedini sud.

TERAPIJA: Razvija li se i postoji li i dalje povezanost žanrovski i senzibilitetom sličnih autora i bandova na sceni, kao što je svojevremeno to bilo pod nazivom Novi odmetnici? Kolika je važnost te povezanosti i mislite li da su ti autori/bandovi već zauzeli određenu nišu na hrvatskoj sceni ili ima mjesta za novi proboj/širenje?

ORLAN: Ne znam koliko se razvija povezanost autora i bendova sličnih senzibiliteta. Moram priznati da sam istovremeno ponekad u vezi s pojedinim glazbenicima vezano uz neke organizacije koncerata ili neke izvanredne suradnje, ali da volim stajati s Mika Male i sa strane, ne uvlačiti se u neke unaprijed zadane žanrovske okvire, tipa "akustična scena" i slično.

U svakom slučaju, sviđa mi se da postoje mladi glazbenici, ali i stariji (uopće mi je nevažno koliko tko ima godina ili koliko je dugo na glazbenoj sceni) koji teže tome da stvaraju svoju autentičnu glazbu, nevezanu uz pop pjesmuljke koji se rade da bi se mogli vrtjeti češće na radiju. Ali mislim da je pretencizno govoriti o tome da su zauzeli neku nišu na glazbenoj sceni. Barem ja to tako ne osjećam. Dapače, još je cijela ta ekipa bendova vrlo malo zastupljena u medijima. Ali živimo u zanimljivo doba i okuražit će se još veći broj mladih ljudi i bendova na stvaranje interesantne, njima svojstvene glazbe. Uvijek će ih biti, ne sumnjam u to.

TERAPIJA: Vaš nastup u MM centru SC-a zapamtio sam kao jedan od najboljih, kako zbog vašeg angažmana, tako i zbog prijema publike. Imate li mjesta na kojima najdraže svirate, gdje osjećate poseban naboj, kako u publici, tako i u interakciji na pozornici?

ORLAN: Hvala ti na komplimentu. To je i nama bio jedan od najdražih koncerata. Mislim da mogu slobodno reći da smo se uvijek dobro osjećali svirajući u KSETu, vjerojatno zato što je bio godinama jedan od rijetkih klubova takvog tipa kod nas gdje su glazbenici imali osjećaj da ih publika dolazi slušati, a ne pričati uz šank. Bilo je, naravno, i toga, ali više kao popratna pojava nego kao pravilo. Naša je prednost što zaista možemo pripremiti repertoar zavisno o prostoru u kojem sviramo. Ako treba, prilagodit ćemo se i manjim mjestima koji zahtijevaju akustičnu svirku. Prednost takvih prostora je da nas ljudi pozornije slušaju pa mislim da mogu i više izvući iz našeg nastupa. S druge strane, ponekad se dogodi da zbog zahtjeva takvog prostora, malo držimo i rezervu, jer ne možeš osloboditi svu dinamiku pjesme zbog maksimalne glasnoće koja bude ograničena u takvim uvjetima. Ali bilo je lijepih koncerata i u knjižnicama i u Centrima za kulturu.

ŠIRENJE VLASTITE PUBLIKE

TERAPIJA: Imate li ambicija za pokušaj sviranja izvan Hrvatske? Neka samostalna turneja ili neki od manjih festivala koji bi vam senzibilitetom odgovarali? Na pamet mi padaju Autumn leaves festival u Grazu ili End of the road i No direction home u Engleskoj.

ORLAN: Nismo do sada imali nikakve konkretne planove u tom smjeru, ali ne bi imali ništa protiv okušati se svirati i u inozemstvu. Skupit ćemo onda kontakte i ganjati ih da nas prime.

TERAPIJA: Na koji način se uopće promovirate, osim svirkama? Koliko vam je to bitno u djelovanju? Radijski prostor u Hrvatskoj mi se čini prilično zatvoren i vama slični bandovi rijetko dobivaju priliku predstaviti se javnosti. Mislite li da bi se izdavač trebao više zalagati za promociju imena koja izdaje?

Osim koncertima, promoviramo se na klasične načine koje nam pruža internet i to preko raznih web stranica kao što su www.myspace.com/mikamale, www.facebook.com/mikamalezg, www.youtube.com/ibrica (naš video katalog), i našeg službenog weba koji bi trebalo malo nadopuniti, ali je još dobar za osnovne informacije www.mikamale.com. Što se izdavača tiče, teško mi je govoriti u njihovo ime. Mislim da je generalni problem svih izdavača novac. Oni ga trebaju usmjeriti tamo gdje misle da će moći dobiti nazad barem novac koji su uložili, ako već ne mogu zaraditi na svojim izvođačima. Moje razmišljanje je da bi u svim segmentima glazbene industrije trebalo drugačije posložiti stvari i da bi izdavači trebali imati puno više hrabrosti u prepoznavanju i ulaganju u jedan mladi kvalitetan bend. Glavni problem glazbene industrije je to što je prvenstveno industrija. Već dugo to nema neke velike veze s glazbom, što se mene tiče. Ali to je već jedna šira tema za posebni intervju.

pitali: bir i edi

terapija // 14/02/2012