Sastav je krenuo s radom koncem 2003. u konstantnoj četveročlanoj postavi u kojoj je uz Julliette Lewis na vokalu gitarist Todd Morse (ex-H2O i The Operation M.D.), bubnjar Ed Davis i basist Jason Womack. U ožujku 2008. pridružio im se gitarist Craig Fairbaugh (iz sastava +44), te za potrebe turneje Mercy Killers. Interesantno je, što je vrlo malo poznato, Julliette je radila na omotu PJ Harvey za "Hardly Wait" i album "Rid Of Me" ranih '90-tih godina, te su poveznice s ovom britanskom kultnom rock kantautoricom očigledne u mnogim pogledima.

Prvi rad, EP "...Like a Bolt of Lightning" Julliette And The Licks objavljuju 2004., a nedugo potom i debi album "You're Speaking My Language" kojeg je proslavio snažan naslovni singl (UK no.35) u kojem se Julliette predstavlja kao opaka punk-rockerica agresivnog vokala između PJ Harvey, Patti Smith, Nico i ranih Nine Hagen i Toyah. Album je imao sijaset odličnih pogodaka poput pjesama "American boy, pt.2", "I never got to tell you what I wanted to", plesne "Pray for band Latoya", dance-rock "Got love to kill (remix)" i punkersko brza "So amazing", a karakteristika su jednostavne i energične nabrušene rock skladbe, snažni gitarski riffovi, moćni ritmovi i lucidan promukao vokal Julliette uz nekoliko laganih emotivnih elegija poput "This I know", "By the heat of your light" i završnom "Long road out of here" uz pratnju klavira i laganog unplugged rock sessiona koji se u finalnom dijelu pretvara u minijaturnu blues-rock opaljenost. Nedugo prije izlaska drugog albuma "Four On The Floor", band je nastupio 17.VI 2006. na čuvenom open-air koncertu u Hyde Parku na poziv samog Dave Grohla iz Foo Fighters pred 85.000 posjetitelja. Na istom koncertu su nastupili Angels & Airwaves, The Queens Of Stone Age i Motorhead prilikom čijeg je nastupa izašla i sama Julliette Lewis te je sa Moa Holmstein otpjevala prateće vokale u jednoj skladbi Motorhead.



Album je objavljen koncem 2006., te je uz solidan plasman na europskom tržištu imao i dva hita - sjajnu a'la PJ Harvey "Hot kiss" (UK no.50) i "Sticky honey" (UK no.57) u kojem se djelomično zadržao indie-rock pristup s prvijenca. Materijal je vrlo kratak (samo 34 minute), ali je daleko naglašenije i slojevitije produciran s akcentom na odriješitu r'n'r/blues svirku sa solidnim kompozicijama "Smash and grab", "Death of a whore" (sa završnicom 'fuck you so...') i "Purgatory blues" kojih se ne bi posramili niti The Jon Spencer Blues Explosion, Hives, Jet ili tuzemni Partibrejkersi i Majke. Album ima i snažnih punk-rock skladbi poput "Killer", energičnog new-wave rocka "Mindful of daggers", "Bullshit king" ili tipičnog minimalističnog Joy Division/ Interpol dance-rock broja "Inside the cage" s kojim završava album, a da su momci iz pratećeg banda puno slušali The Who, AC/DC i dobar dio glam-rocka dokazuje i moćna skladba "Get up" koja je očigledno križana s "Won't get fooled again" (melodija na klavijaturama i cjelokupni aranžman) i gitarskim riffovima Angus Younga. Aranžmani odlični, tekstovi zanimljivi, glazbena potka sjajna, svirka koncizna i kompaktna, a vokal Julliette daleko pjevniji nego li na debiju... Zajedno s izlaskom albuma sastav je održao američku i europsku turneju, a jednom su nastupili i kao predgrupa Muse. 2007. nastupili su i na čuvenom Lollapalooza festivalu.

horvi // 30/06/2008

PS: Cijena ulaznica za ovaj, nadajmo se, odličan rock koncert u klubu Boogaloo je 140 kn u pretprodaji, a 160 kn na dan koncerta.

Propustiti ovakvu veliku filmsku zvijezdu kao rock pjevačicu je pravi grijeh.