Uh što volim koncerte na koje čovjek dođe bez ikakvih očekivanja i predrasuda, onako neobavezno i skoro pa ravnodušno, a ostane ugodno iznenađen. Ovo je bio jedan od takvih.

Dan prije, u subotu imao sam lijepi provod u Vrbovcu na VUM festivalu, a potom muppet show u jutarnjem vlaku kada sam zaspao, došao u Zagreb, otputovao u Koprivnicu i kondukter me probudio u Sokolovcu na povratku u Zagreb. Baš krasno... Izmučen i izmrcvaren, nisam niti pomišljao da odem na Juliette i kompaniju, ali sam do navečer ipak skupio dovoljno snage i koncentracije da se dokotrljam do obližnjeg Boogaloo kluba. I već kad sam pristizao oko 21h, izvana su se čuli gromoglasni r'n'r zvukovi. Pomislio sam da se pušta vrlo glasna muzika s razglasa, no to mi baš i nije djelovalo tako. Uđem u dvoranu koja je bila već dobro ispunjena, a na pozornici EROTIC BILJAN AND HIS HERETICS. Pa, koliko znam nigdje nije bilo najave da će biti predgrupa ili sam očigledno bio ćorav, gluh, lud i bedast po običaju. No, kako Hereticse nisam gledao dosta dugo vremena (od nastupa kao predgrupe MC5 u Tvornici 1.III 2005.), ostao sam više nego ugodno iznenađen njihovom moćnom garažnom rock'n'roll/punk svirkom, upečatljivim scenskim nastupom pjevača Jure the Wildmana i vrlo dobrom svirkom u kojoj su nafilali polovinu materijala s albuma "Supersticky" (skladbe "Supersticky", "Dead hearted", "You make me bad", "Devil stole my records", "Call me wild" i "Kerosene lips" kao posljednju). Od starijih materijala koje znam odprije, prepoznao sam "Honey pot" i "Good ass bad shoes", a za još jedno 2-3 skladbe ne bih mogao garantirati kako se zovu. U jednoj od posljednjih skladbi ritam gitarist Screamin' Yah Žalac je odsvirao fantastičan dio na usnoj harmonici koji se nažalost zaglušio zbog nešto nepažnje samog tehničara na glavnoj mikseti. Uglavnom Hereticsi su bili odlični i tih nekih 45 minuta svirke je bilo iznad svih očekivanja. Oni koji tvrde da su daleko bolji uživo nego li na albumu i ranije objavljenim snimkama su potpuno u pravu. To je onaj pravi rock iz garaže sa srcem i mudima, a i grudima i svim pripadajućim elementima jer imaju curu na basu (Bosa Elena, ala Barefoot Elena). Moram priznati da sam se osjećao prlično posran jer me ono odprije 3 godine (a i nekih desetak godina prije nije oduševilo), što se tiče Hereticsa. Kada su na scenu stupili Juliette And The Licks, Boogalo je bio prekrcat (jedino je ostalo mjesta pored ulaza za još nekih 50-tak ljudi), tako da se može reći kako je koncertu prisustvovalo oko tisuću, možda još koja stotina ljudi više u paklenoj srpanjskoj (julskoj) vrućini kada bi svi radije pobjegli negdje na more. Koncert su otvorili sa simpatičnim "Sticky honey", posljednjim singlom s još uvijek aktualnog albuma "Four On The Floor" kojeg su promovirali preko nekih 5-6 kompozicija. Kada je izašla filmska diva Juliette Lewis, moje prvo čuđenje je bilo da je istina kako te poznate face iz Hollywooda upće ništa ne jedu. Mršava je to mala i sitna žgoljavica cirka nekih metar i pol visine s jedva 45-50 kila na sebi, ali energije ima da bi bez problema mogla iskrcati paletu tereta od neke dvije-tri tone za 15 minuta kao da je dere neki opako jaki speed ili blaži keksić. Vitke je i atletske građe, vrckava i migoljava poput jegulje, gotovo je anoreksična poput David Bowiea u ranim '70-tim, ali je zato već nakon prve pjesme bila sva u znoju kojeg je obilato nadoknađivala običnom vodom koja se na pozornici popila u velikoj količini. Nakon svake skladbe se leđima okrenula publici i hladila na ventilatoru koji je bio usmjeren prema bubnjaru, a kako je koncert odmicao ispod žutih kožnih hlaća preko kojih je bila oblivena znojem nazirao se crni donji veš na malenoj i sitnoj guzi koja stane u jedan običan muški pedalj. Njezin image je pravi pravcati glam-rock stil sa dugom kosom, podrezanim šiškama, crvenom trakom u kosi, plavim perom (ne znam kaj joj to predstavlja), kožnim rukavicama s podrezanim prstima, čudnovatom crnom kožnom izrezanom body-korzetu na trake, bijeloj mini majici koja seže tek nekoliko centimetara ispod malenih grudi na kojoj je natpis 'brum rock' (vjerojatno ga je pokupila s Exit festivala), nekoliko raznobojnih marama ovješenih preko struka (a'la Steven Tyler iz Aerosmith) i neshvatljivim bijelim kožnim čizmama s visokim potpeticama za ovo užareno doba godine kada je u Boogaloo klubu bilo +40 stupnjeva Celzijusa. Mora da se sva zakuhala ispod te hrpetine kože na sebi i svaka joj čast na tome. Nema šta, image joj je preopako sexy zvijezdan kao da se vratila u doba planetarne popularnosti Rod Stewarta, Sweet i Stonesa iz '70-tih godina. A po nekim stvarima mogao bi joj pozavidjeti Boy George i Marilyn Manson. No, kako se koncert odmicao i sjevale su vrlo dobre skladbe "Smash & grab" u r'n'r/metal-hard varijanti s albuma "Four On The Floor", te "Pray" u plesnom indie-rock izrazu s prvijenca "You're Speaking My Language", malo se komešanje fotoreportera i svih škljocalica za snimanje video zapisa stišalo, te su i članovi banda pokazali svoje atribute. Za razliku od Juliette, oni svi su mahom pravi karonje koji jedu normalno i prema tome izgledaju kao pravi muškarci za kojima je uzdisao ženski dio publike koji se skoro u većoj mjeri od muškaraca nagurao ispred pozornice. Gitarist Todd Morse je sav u tetovažama sa kratkom crnom irokez frizurom, dok su se ostatak trija - basist Jason Womack, bubnjar Ed Davis i pridruženi drugi gitarist Craig Fairbaugh vrlo brzo ogolili do pojasa jer je vrućina u Boogaloo bila usijana. Curio je znoj po svima prisutnima, vidio sam nekolicinu ljudi kako su se obljevali pivom i vodom od glave do pete, čak je nekoliko tekućina izbačeno u zrak da se poškropi usijana atmosfera i onda je band počeo kratak set laganica sa novom "Rent" i "Death of whore" sa albuma "Four On The Floor", a onda je ponovno počeo pakao kad je usljedila plesna indie-rock "Got love to kill"i ultimativnim hard/blues-rock hitom "Hot kiss" kojeg je skandirala cijela dvorana. Onda su ponovno primirili situaciju s laganom "This I know" (s prvog albuma) gdje se Juliette skoro ugurala u prve redove da se rukuje i izljubi s muškim dijelom publike koji joj je bio pri ruci (blago sretnicima), a onda je band počeo svirati svoju možda i najbolju skladbu "Get up" gdje po prvi puta u toku cijelog dotadašnjeg dijela koncerta nije bio naglašen Juliettin zvjezdani ego-trip, već individualne sposobnosti samog banda. Premda je skladba osebujan križanac The Who ("Won't get fooled again") i AC/DC gitarskih riffova, ovi momci na gitarama napravili su pravi koloplet starog i novog hard-rock i indie-rock zvuka pomješanog sa space i sympho rockom. To je bilo sjajno odrađeno, a onda je do kraja slijedio brzi rock "Purgatory blues" (sa posljednjeg albuma) i veliko iznenađenje od kojeg su doslovce svi poludjeli u dvorani - "Hot stuff", obrada Donne Summer. Tu skladbu još nemaju u svojem diskografskom repertoaru, ali bila je toliko snažno odsvirana da sam unatoč indisponiranosti prethodnog dana poželio naručiti pivo. Ali nisam, uzeo sam samo vodu koja je za 2,5 dcl gazirane koštala jebenih 10 kuna. Inače, tu skladbu su na svojem posljednjem demo materijalu objavili koprivnički Don't, tamo negdje ujesen 2000. godine kada su se raspadali i napravili su je u otprilike vrlo sličnom izdanju. Snažno, moćno i urnebesno. Nakon sat vremena odlične svirke i potpuno uznojene Juliette koja je svoje srce i dušu, a i najmanje 5 kila dala ovoj publici u Zagrebu, na glasne ovacije band ponovno izlazi i svira samo dvije kompozicije koje su odsvirali u punih 30 minuta. Prva je bila neuništivi bubnjarski solo gdje je Juliette predstavila cijeli band (to im je pružilo oduška, mora se priznati), te su onda nastavili sa produženom verzijom, inače vrlo kratke rockerske punkerijade "So amazing", a na kraju završili sa hitom "You're speaking my language" u fantastičnoj varijanti koja posve odskače od onoga što se nalazi na albumu. Vidio sam da im Pišta pljeska (niti Tomi Fantazma nije ostao ravnodušan), cijeli Boogaloo je tražio još, ali dalje se izgleda nije moglo. Mala mršavica se toliko iscrpila da je priznajući svoju uzbuđenost i očaranost publikom nekoliko puta rekla 'thank you Croatia', da je svatko zdrave pameti mogao shvatiti kako je ova zvijezda došla u Hrvatsku ponuditi ono što zna i što će vjerojatno raditi u nastavku karijere, a ne se zajebavati tamo s nekim filmskim producentima i glumiti uloge koji su joj dodjeljeni po principu uzmi ili ostavi. Večeras se na koncertu vidjelo jedno - Juliett je prava rock zvijezda koja doduše nezna pjevati kao niti gomila pjevačica iz indie-rock branše, no ona to što radi ima strahovitu moć uobličiti u odličan performance koji može zasjeniti i same dive alternative PJ Harvey i Laurie Anderson u nekim bliskim i istovremeno odvojenim pojmovima. Nekad su kritičari kukali da Toyah ili Siouxsie uopće ne znaju pjevati (pa čak i Elisabeth Fraser iz Cocteau Twins), ali činjenica je da Juliett nikad neće dosegnuti njihove glasovne sposobnosti jer su se vitalne funkcije ženskog vokala uglavnom usmjerile na dvije struje - lijepe i one manje lijepe. Juliett ima očajan, ali istovremeno punkerski, rockerski glas koji nema neke osobite ljepote, ali kaj bi zato trebali osporiti Baretu iz Majki ili Miletu iz Hladnog piva da nisu pjevači? Sve je to isto, fura se isti film u glavi, slična je glazba, a pojedinci će reći da to ipaki nije to. Ne slažem se. Rock je rock, kako god da ga obrneš, pretumbaš i nema veza sviđa ti li se Bob Dylan ili Red Hot Chilli Peppers, kao dvije komercijalne strukture. Ili Gang Of Four s jedne, a Severina s druge strane. Nije Juliette Severina niti će to ikada biti, Juliette je prava krvožedna rockerica koja zna samo rock, blues, hard i metal, te je veliko čudo da ona nije uspjela sprašiti daleko veće takmace u borbi na vrh top ljestvica poput spomenutih RHCP ili nespomenutih The White Strips ili samih The Rolling Stones. Dva albuma su izgleda premalo da bi od ove fantastične cure napravili bum. Ali, ona će biti rock-zvijezda za nekih 5-6 godina, kad se malo udeblja, rodi poneko dijete i dođe k sebi. A volio bih je još vidjeti ovakvu kakva jest - prirodno vrckava šugava i prljavo neodrasla tinejdžerica koja zaludi stotine muškaraca svojim jebenim izgledom i prilično dobrim pjesmama.

Koncert je bio jednostavno fantastičan, barem meni koji je očekivao nezainteresirano ništa. Juliett And The Licks su odličan indie-rock sastav. To je trebalo pozvati na Rokaj Fest za headlinere, a ne Rambo Amadeusa. I oni koji nisu došli na ovaj koncert mogu se slobodno nazvati snobovima r'n'r-a koji samo vjeruju svojim omiljenim kritičarima i NME, te web stranicama gdje se šire kojekakve bedastoće o ovom odličnom bandu. Izgleda da to što je glumica Juliett Lewis pjevačica u odličnom rock bandu ipak nije presudno. Mačji kašalj? Ha-ha-ha! Ima tu još novih stvari koje nisu objavljene, što znači da će se produktivnost ovog sastava povećati....

horvi // 17/07/2008

> vidi sve fotke // see all photos