Karijera Juliette Gréco zapocela je u poslijeratno vrijeme, kada su Sartre i Camus znali sjediti satima u Café de Floreu, dok su mladi francuzi provodili cijele noći u jazz klubovima i kabareima ulice Dauphine u pariškoj četvrti Saint-Germain-des-Prés. Greco je izrasla u ženu koja je postala simbolom francuskog boemstva.

Rođena je Montpellieru, a odgojili su je baka i djed u Bordeauxu. Školovala se kod časnih sestara u ekstremno strogim uvjetima ženskog samostana te izrasla u sramežljivu djevojku koja je većinu vremena provodila sama. Godine 1933. zajedno sa majkom i sestrom odlazi u Paris gdje joj se život dramatično mijenja. Nakon samostanskog okruženja, upoznaje veseo svijet, modu i kulturu. Upisuje satove plesa, a nedugo zatim počinje uzimati i satove pjevanja u Pariškoj Operi.
Nakon nekoliko godina njezin idilični pariški život prekida Drugi svjetski rat. Vraća se na jug Francuske, gdje joj se majka pridružuje Pokretu otpora i biva uhapšena. Sa sestrom se vraća u Paris gdje i same bivaju uhapšene od strane Gestapovaca. Ipak, uspijeva izići iz zatvora i provodi ostatak ratnih godina u Parizu, gdje otkriva zanimljiv kazališni svijet i počinje uzimati satove glume, a uskoro i nastupati u Comédie française.
U to vrijeme počinje izlaziti po kafićima, istražujući bogat intelektualni i boemski život pariških četvrti Saint-Germain-des-Prés i Latin Quarter. Počinje se zanimati za politiku, priključuje se Mladim Komunistima i provodi sate u zadimljenim prostorima razglabajući o aktualnim političkim temama. Nedugo zatim počinje se družiti s poznatim pjesnicima, glazbenicima, piscima i slikarima. Svojim snažnim boemskim izgledom, čvrstim stavom i svojom divljom, buntovničkom prirodom, Juliette postaje glavnom figurom boemske scene Saint Germaina, a zahvaljujući mreži bitnih poznanstava iz kafića Latinske četvrti počinje dobivati i glavne uloge u kazališnim komadima te mogućnost nastupa na radio postajama.

Nakon završetka rata, Pariz je doslovce prekipio, a Juliette se još više aktivirala na pariškoj noćnoj sceni dok se njezino lice počelo objavljivati na velikom broju naslovnica francuskih časopisa. Tada je u jednom od aktualnih mjesta na koje se izlazilo upoznala i poznatog jazz glazbenika Milesa Davisa. On nije pričao francuski, ona nije pričala engleski - ali bila je to ljubav na prvi pogled. Miles je često znao dolaziti i nastupati u Pariz, Juliette se divila njegovom majstorskom umijeću sviranja. Dugo vremena Miles nije vidio Juliette kako nastupa - tek nakon nekoliko godina u Waldorfu u New Yorku. On ju jednostavno volio samo kao svoju djevojku, djevojku zanimljivog lica, volio ju je radi nje same, a ne radi karijere ili slave. Bila je to velika ljubav, no vjenčanja nikad nije bilo. Razlog tomu možda najbolje opisuje rečenica koju je jednom Miles Davis rekao Sartreu: "Previše sam ju volio da bi ju učinio nesretnom". Njihova ljubav nije nikad bila okrunjena brakom radi "boje koze". U to vrijeme u Americi veza između bjelkinje i pripadnika crne rase nije bila moguća, a brakovi zabranjivani. No, njihovo prijateljstvo trajalo je vječno i Miles bi joj cesto znao ostavljati poruke po hotelima diljem svijeta, u stilu: "Ja sam ovdje - tebe nema...".

Na posljetku, svega par mjeseci prije njegove smrti, posjetio ju je u njezinoj kuci. Dok je stajala na balkonu, čula je glasan Davisov smješak - rekao je: "U kojem god dijelu svijeta da sam bio i ugledao ta leđa - znao sam da si to ti".

promo guy // 24/02/2008