Ono što se zaista slobodno može nazvati pravim "američkim snom" koji rijetko koji amerikanac može ostvariti, a da je pri tome glazbenik i crnac, u svakom slučaju je ostvario James Brown. Rođen je 3.V 1933. pored malog mjesta u okolini grada Auguste u državi Georgia (SAD). Svoje cijelo djetinjstvo je proveo u vrlo velikom siromaštvu, no njegov izraziti poriv da prati i imitira neke njemu drage pjesme s tada vrlo oskudnih radio programa uz težak život post-adolescenta u kome je radio sve i svašta, u njegovoj 23. godini života uspjele su uroditi veoma velikim i značajnim plodom. Naime, u samoj početnoj najezdi prvog i najvažnijeg buntovničkog vala koji je tada, sredinom pedesetih godina nazvan rock and rollom, James je 1956. zahvaljujući tvrtki King Records uspio snimiti i objaviti svoj prvi rad "Please, please, please" zajedno sa tada svojim pratećim sastavom Famous Flames, te je zbog izvsnog teksta i sjajne glasovne interpretacije ista skladba postala velikim hitom. Međutim, trebalo mu je gotovo pune dvije godine da se ponovno vrati na nivo svoje prve uspješnice jer je publika u SAD tada u to vrijeme bila vrlo striktno podijeljena na bijelačku i crnačku glazbu bez obzira bio to r'n'r, jazz, soul ili šlageri u stilu tada mlađahnog Frank Sinatre. 1958. James dolazi ponovno na velika vrata sa singlom "Try me" u kojoj je nametnuo svoje prave ideje (koje će kasnije biti potpuno prepoznatljive), čime se poprilično udaljio od tenzije da je glazba samo stvar crnaca, odnosno bjelaca, te ju je kroz prepoznatljivi tekst i izvedbu upriličio u sjajan spoj tadašnjeg "sjevera i juga" koji je još uvijek vladao Amerikom. Nakon toga nije bilo potrebno dugo vremena pa da postane jedan od najzanimljivijh američkih izvođača (i crnih i bijelih) - prvo je objavio sjajan i još uvijek spominjani i preslušavani legendarni album "Live At The Apollo" (1962.) gdje su date one najvažnije smjernice funka i snažne, silovite interpretacije koje će kasnije krasiti i biti glavnim obilježjem ne samo Sly And The Family Stone, Sly Dunbara & Robbie Sheakspirea, Janis Joplin (o ranijim i kasnijim kopijama poput War, Georgea Clintona, Rick Jamesa... ne treba govoriti previše riječi). Ovim albumom James je napravio i ostvario svoj veličanstveni i možda jedinstveni prolaz u najvišlju ligu živih i iznimno uzbudljivih koncertnih snimaka tih vremena. Dok je publika vrištala na Beatlese, James Brown je publiku ostavljao gotovo bez daha tjerajući im samo plesni naboj koji tjera na neprekidno skakanje, ili pak s druge strane, laganije kompozicije poput "The man's, man's world" koje su popraćene sa tišinom i ushićenjem publike u trenucima kada je James proživljavao svoje možda i najznačajnije trenutke u karijeri. Mješajući stari blues sa tada posve novom i njemu neprikosnovenoj vokalnoj izvedbom koja će gotovo 20 godina (a i više) biti prepoznata kao rap i hip-hop ostvario je sasvim jedinstveni primjerak pravog i prvog rapa koji je iz njega došao posve spontano i neopterećeno, izgleda i zahvaljaujući sjajnom pratećem sastavu koji je doslovce pratio njegov i najmanji mig. Iz svega je nastao sjajan i jedinstveni singl "Prisoner of love" koji je upravo jedna od glavnih temeljnica hip-hopa i rapa, a daljnji tijek albuma ponovo veže sjajnu i odličnu plesnu funky atmosferu (kompozicija "Freedom"), isprecjecanu sa snažnim i izuzetno emotivnim izvedbama ("Try me"). U cijelom albumu nikako ne treba zaboraviti niti činjenicu da su muzičari u slobodnim pauzama neprekidno naglašavali jazz umijeće, što uz uobičajeno poimanje r'n'r-a i tadašnjeg, vrlo snažnog soula nikako ne treba zaboraviti. Osim toga, ovaj album će se pokazati ne samo kao važan odgojitelj za crnački soul, te kasniji hip-hop i rap, nego i kao vrlo važan u stvaranju onih važnih albuma The Rolling Stones, David Bowiea, Gang Of Four, Cabaret Voltaire, Talking Heads, Primus, Red Hot Chilli Peppers, a i naravno u oblikovanju onoga svega što se danas zove "funky-rock", "r'n'b", "soul-rock", "soul-funk", "acid-funk", pa čak ga se može upotrijebiti i u kontekstu punokrvnog r'n'r-a jer u sebi ima savršeno dobru dozu energije, pozitivizma, ali i mnogo rockerskog buntovništva. Nakon ovakvog sjajnog i možda pretjerano savršenog albuma, za tada još uvijek mladog James Browna (u to vrijeme je imao tek 29 godina), počele su se nizati priče o njegovoj odanosti različitim porocima koji tada nisu bili niti malo poznati u Zapadnom svijetu. Tada se gotovo ništa nije znalo (osim u uskim krugovima) o kokainu, heroinu, marihuani, no njegova glazba i izvedba ništa s time nije gubila. Dapaće, čak je i dobivala na snazi. Kada su balavi The Beatles i The Rolling Stones počeli "duvati" svoje prve jointe, James Brown je već duboko zagazio u mahnitost droge koju je tek sa teškom mukom uspio priznati tek negdje na sudu kasnih 70-tih godina.
Tijekom 60-tih godina, točnije rečeno 1966. kada je završio i okončao sukob sa etiketom King kojoj se ipak priključio (u međuvremenu se u igru umješala i etiketa Smash), ponovno objavljuje singl "It's a man's man's man's world" koja je unatoč tada možda i pretjeranom scenskom i interpretetatorskom umjeću graničila s nekakvim poimanjem neukusa (i kod crnaca i kod bijelaca), dosegao je strahovito veliki uspjeh i
ostvario je milijunski tiraž. Danas, ako taj sjajan singl gledamo s pozicija produkcije, vjerojatno ne bi prošao, no sjajna i uvjerljiva izvedba nikoga ne smije ostaviti hladnim. 1968. ostvaruje svoj možda i najveći dio karijere - prgavošću objavljuje singl "Say it loud - I'm black and I'm proud" (Reci glasno - crn sam i ponosan) koji je u stvari bio jedan od osnovih slogana nove političke ex-vjetnamske sfere u Americi. Singl je sjajno prodefilirao ne samo u crnom američkom okružju, već se i pojavio u mnogim bijelačkim medijima koji su uz tada već etabliranog Chuck Berrya i novu zvijezdu koja se brzo ugasila, Jimi Hendrixa, tražili "nešto novo, a poznato" (koincidicencija sa Rambo Amadeusom uopće nije upitna). U opće nije upitno da je njegov stari sastav Famous Flames bio odličan poligon za stvaranje velike Jamesove karizme, no s vremenom i on sam je shvatio da mu je potrebna izuzetna disciplina, te je tijekom sedamdesetih godina počeo koristiti prateći sastav koji je bio sastavljen isključivo od profesionalnih glazbenika.
Njegov cijeli niz singlova dosezao je najvišlje pozicije na top ljestvicama - od spomenutih "Try me", "It's a man's man's world" i "Say it loud", preko još šest singlova iz 60-tih - "Papa's got a brand new bag" (1965.), "I got you (I feel good)" (1965.), "Cold sweet" (1967.), "I got the feelin" (1968.), "Mother popcorn" (1969.), "Give it up or turnit a loose" (1969.), te osam singlica iz 70-tih - "Super bad" (1970.), "Hot pants" (1971.), "Make it funky" (1971.), "Get on the good foot" (1972.), "Talking loud and say nothing" (1972.), "My thang" (1974.), "Papa don't take no mess" (1974.) i "The payback" (1974.). Nakon ovakve uspješne serije hit singlova James Brown je samom sebi osigurao doživotnu slavu i ogromno bogatstvo, proglasio se "kumom soula", "svećenikom novog super teškog funka", "soul bratom no.1", "mister dinamitom", "gazdom" itd., te je unatoč ogromnom broju koncerata tijekom sezone (u prosjeku se smatra da ih je godišnje održavao između 100 i 150!), sve češće počeo zapadati u sukobe i okršaje sa zakonom. Od sredine 70-tih do današnjih dana izazvao je cijeli niz ekscesa, bio uhićivan i kažnjavan zbog raznih prekršaja (od prebrze vožnje, prolazaka kroz crveno, vožnje u pijanom stanju, droge, batinanja, izazivanja različitih nereda i tučnjava, do verbalnih sukoba i prgavosti koje su iz njega frcale gotovo gdje god da bi se pojavio), tako da je veliku većinu vremena provodio po zatvorima i sudovima što se itekako odrazilo na njegovu diskografsku karijeru. Tijekom 80-tih objavio je samo četiri singla koji su ostvarili solidne uspjehe - "Living in America" (1985., US no.4), "How do you stop" (1987., no.10), "I'm real" (1988., no.2) i "Static" (1988., no.5), dok se u 90-tim gotovo uopće nije diskografski oglašavao izuzev različitim kompilacijama i remiksevima, od čega je svakako najznačajniji kompilacijski pregled "Greatest Hits" iz 1991., te dva ne pretjerano zapažena studijska albuma "Universal James" (1993.) i "I'm Back" (1998.). Svoj posljednji studijski album "The Next Step" realizirao je 2002., te premda više odavno nije u žiži vrhova top ljestvica njegovi koncerti i popularnost neprestano raste tako da je 2005. nastupio u Edinburghu pred 50.000 posjetitelja. Posljednje vijesti govore da za iduću sezonu priprema duet sa Annie Lennox (ex-Eurythmics) na novom albumu koji za sada nosi radni naslov "Venus" i trebao bi se pojaviti početkom 2007. Naravno, ne treba niti smetnuti s uma da je odavno ušao u "Rock & Roll Hall Of Fame", te da je 1992. primio Grammy za životno djelo.

horvi // 17/10/2006