PEARL JAM - jedini preživjeli grandžeri!?

Alice in Chains, Mother Love Bone, Mudhoney, Pearl Jam, Screaming Trees, Smashing Pumpkins, Soundgarden dio su bendova zastupljenih na soundtracku filma "Singles" koji je bio i ostao kultni film "grunge" generacije. Seattle, karirane košulje, duge kose, lijene no žestoke gitare, gorespomenuti bendovi s Nirvanom kao pojačanjem prve su asocijacije na početak 90ih i glazbeni pravac koji su prozvali "grunge".

Petnaest godina poslije, od svega toga preživjeli su samo PEARL JAM i to u nekoj određenoj mjeri. Kurt se igrao sa sačmaricom i neslavno završio, Mark Lanegan se jedva izvukao iz pakla droge, Chris Cornell radi nešto potpuno drugo s Audioslave… S druge strane Pearl Jam su jedan od najdugovječnijih bendova na sceni, imaju osam studijskih albuma i gomilu butleg i redovnih, legalnih, live izdanja te još veću gomilu obožavatelja koja ih prati kud god krenuli (svirati), oko njih ne kruže nikakvi tračevi, još uvijek su poznati po svom antiglobalističkom stavu i dalo bi se tu nabrajati, no red je da se vratim o na sam početak. U centar svega. Seattle, početak 90ih. Na pepelu "grunge" pionira Green River i Mother Love Bone, nakon što se pjevač ovih drugih overdozirao, Stone Gossard i Jeff Ament su uz Eddie Veddera i Mike McCraiga osnovali Pearl Jam. Što zbog kvalitete što zbog expanzije i povećanog zanimanja za scenu iz Seattlea, vrlo su brzo potpisali ugovor s "major" etiketom Epic i objavili album "Ten" (1991). Album je u početku prodavan bolje od "Neverminda" i uz isti sinonim je za "grunge".

Baziran na hard-rock radiofriendly gitarama,oslobođen suvišnih solaža i feedbackova, te na prepoznatljivom Vedderovom vokalu, slušateljstvu je podario između ostalih, Jeremy, Alive ili Even Flow koji su prerasli okvire pokreta i postale globalni megahitovi. I publika i kritika prihvatili su ih kao prevodnike, no vjerojatno najveće priznanje dobili su od "dede grungea" Neil Younga s kojim su odradili američku turneju, zbog čega im je kasnilo objavljivanje drugog albuma. Kasnije su kao prateći bend Neila Younga snimili i album "Mirror Ball" (1996) te odradili malo dužu turneju. "Vs" je glasniji, energičniji s profiliranim temama o traumama iz djetinjstva, problemima odrastanja i nasilju, a sve to pod velikim utjecajem spomenutog Neil Younga. Go, Animal, Daughter praktično su evergrini. Zanimljivost je da se album trebao zvati "Five Against One" (po riječima iz pjesme Animal), no kad je album već bio u printu, ime je promijenjeno u "Vs". Dio naklade je ipak ostao na tržištu s prvim naslovom i sada vrijedi "mucho" para.

Nekako s tim albumom završila je moja grandžerska faza, karirane košulje spremljene su u ormar, "Singles" koje sam pogledao više od 5 a manje od 10 puta spremljeni su u arhivu, kao i spomenuti albumi s još nekim drugim dragim uratcima iz tog doba. No, još uvijek mi se često za ruku zalijepi soundtrack iz filma. Pri slušanju tog vrlo moćnog soundtracka, nemogu se oteti dojmu, sad s godinama odmaka, da su tu Pearl Jam ostavili svoju najbolju pjesmu u karijeri, koja nikad nije objavljena na nekom legalnom izdanju, barem ne u tom obliku. To je pjesma State of Love & Trust, koja se sluša otfrljena do kraja uz ritmično njihanje kose (ćelave glave ili čega već) te soliranje na zamišljenoj gitari. Kurt nas je napustio 4.4.1994., Screaming Trees su se raspali, Soundgarden su postali predosadni, a Pearl Jam prekomercijalni. Iako je "Vitalogy" (1994) prvo objavljen samo kao vinilno izdanje, ubrzo nakon što je objavljen i na cdu, odmah je zasjeo na prvo mjesto američke top liste. Iako neosporno kvalitetne Spin the Black Circle ili Better Man s ostatkom albuma bile su prekičaste i razvodnjene. Čini se da takav rasplet događaja nije pogodovao ni članovima benda, koji su uzeli pauzu i posvetili se "side" projektima ili pak napustili bend. Vedder je imao bend Hoovercraft, Gossard funky bend Brad, McCready se pak posvetio odvikavanju od poroka…

Vratili su se s poluakustičnim "No code" (1996), koji je samo potvrdio da kriza još traje. Već na sljedećem "Yield" (1998) vratili su se bazičnom zvuku s promjenjivim uspjehom. Kako niti s ovim albumom nije bilo nekog većeg uspjeha na top listama, prviput nakon 1992 odlučili su napraviti video spot i tako povećati prodaju. Spot za Do the Evolution bio je animiran, no nije polučio veće reultate. Tu negdje ih je napustio i četvrti bubnjar Jack Irons, kojeg je naslijedio njihov stari znalac Matt Cameron, bivši bubnjar srodnih Soundgarden, koji je s njima do današnjeg dana. Početak novog tisućljeća obilježili su pokušaji vraćanja na puteve stare slave sa solidnim albumima "Binaural" (2000) i "Riot Act" (2002) te serijom od snimljenih i legalno objavljenih 72 koncerta. Očito istrošeni i bez ideja, uzeli su pauzu za vrijeme koje su objavljeni rariteti i b-strane "Lost Dogs" (2003) i best of izdanje "Rearviewmirror" (2004).

U proljeće ove godine objavljen je osmi po redu studijski album, nazvan samo "Pearl Jam". Prihvaćen od fanova i od kritike kao povratnički album, u sklopu europske turneje dovodi ovaj legendarni bend i u Zagreb.

Kako je prije nekoliko dana objavljeno, Zagreb je jedan od rijetkih gradova u kojem neće biti predgrupe, pa se očekuje o benda jedan duuuugačak set ili dva malo kraća, što bi značilo da će na svoje doći i oni koji su ih slušali otpočetka, a s time i oni koji su se kasnije uključili.

Kako zasad stvari stoje na našim stranicama moći ćete, uz izvještaj sa zagrebačkog koncerta, pročitati i kako je bilo u Milanu, Torinu i Pistoi u Italiji i Beču. Diskografija

"Ten" (1991)
"Vs" (1993)
"Vitalogy" (1994)
"No Code" (1996)
"Yield" (1998)
"Live on Two Legs" (1998)
"Binaural" (2000)
"Riot Act" (2002)
"Lost Dogs" (2003)
"Rearviewmirror" (2004)
"Pearl Jam" (2006)

Članovi

Stone Gossard, gitara
Jeff Ament, bas
Eddie Vedder, vokal
Mike McCready, gitara
Dave Krusen, bubnjevi (1990-1991)
Matt Chamberlain, bubnjevi (1991)
Dave Abbruzzese, bubnjevi (1991-1994)
Jack Irons, bubnjevi (1994-1998)
Matt Cameron (1998- )
Boom Gaspar, klavijature

pedja // 13/09/2006