home > interwju > KING UBU - 'bili smo prvi grunge bend u Hrvatskoj, a Hladno Pivo nam je bila predgrupa'

kontakt | search |

KING UBU - 'bili smo prvi grunge bend u Hrvatskoj, a Hladno Pivo nam je bila predgrupa'

Ovaj interview je snimljen prije više od godinu i pol povodom izlaska albuma "2016" u mom malom stanu na zagrebačkim Srednjacima, ali za rock avangardiste kao što su King UBU, to uopće ne predstavlja nikakav problem što se s tolikim odmakom tek sada objavljuje. Život ima svoje tokove i nepredvidljive putešestvije (priznajem i lijenost transkripcije razgovora od sat vremena uz nepredvidljivi faktor slabe baterije na digitalcu); od onda ih je napustio basist Marko Rukavina koji je izgledom podsjećao na bubnjara The Young Gods, te sad imaju novog s kojime napreduju vrlo brzo napravivši jedno sijaset novih pjesama u rekordnom roku. Potom nakon nekih 6-7 mjeseci me posjetio vođa benda Saša Špoljar, donio prethodni, službeno prvi album "Zbirka zadataka" iz 2005. kojeg nigdje nećete pronaći, pa me podsjetio da bi bio red objaviti i taj interview, te da nije sve tako katarzično kao što jest.
[ King UBU, 22.XI 2016., Močvara, Zagreb ]

King UBU, 22.XI 2016., Močvara, Zagreb   © Horvi

Elem, da ne trkeljam, 9.XII 2016. kod mene u stanu su se nacrtali Saša i bubnjar Andrej Šarić, a evo što je tom prilikom zabilježeno u jednom vrlo amblematičnom i prepoznatljivom dekoru opuštenosti bez stresa i prefriganih poanti. Čak sam bio spreman da im pripremim večeru, donio sam neke primamljive namirnice da oprobaju moju domaću kuhinju zbog koje mi svaka žena kaže da sam ponovno spreman za ženidbu, ali nisu bili zainteresirani. Imali su svoje privatne reference koje su mi van ovog interviewa pojasnili, a osim toga, nakon obavljenog razgovora su hitali u Prečko na probu. Da spomenem, odlični su sugovornici, trezvenjaci, ozbiljni u pristupu i vrlo komunikativni zajebanti, čak nisu popili niti jednu čašu pive ili gemišta sa čime obično poslužujem svoje goste (rakiju ne pijem, vrlo rijetko, a usput, i skupa je). Rockeri u potpunosti s odmaknutim i iščašenim stavom ka komercijalnoj glazbi, upućeni u ono što rock još uvijek čini mladim i svježim - ideologijom ka napretku i prosperitetu kao da su, banalno karikram, avangarda, eksperimentalna glazba, post-punk, noise i be-bop jazz tek sad rođeni.
[ Andrej Šarić (lijevo) i Saša Špoljar (desno) ]

Andrej Šarić (lijevo) i Saša Špoljar (desno)   © Horvi

Konačno novi album nakon toliko godina postojanja...

SAŠA: Kako da ti to ja objasnim? Prvi jest nakon 100 godina, ali kroz cijelu tu našu povijest, ajde, recimo, koji bi to bio? Treći kaj smo mi sami za sebe izdali, prvi je bio 2000., a prije toga je bila hrpa demo materijala koje si i ti sam neke od njih primio, drugi je bio "Zbirka zadataka", to je bio prvi pravi kompleksni album, sproduciran, čak smo i zdrobili neke pare kaj je najgore, ali uspjeh je bio kao i do sada uvijek nula bodova, a evo treći je bio 2016. kojeg smo eto tako na brzinu nekak' sklepali za pare koje smo imali u nekih 8 sati, na brzinu snimili, na brzinu smiksali, jer skupilo se novih materijala, pa onda da ih i snimimo, ne? Taj proces kod nas koji puta duže traje, godinama, ali to je tak'. Život nosi svoje. Pjesme su malo kompleksnije jer to kod nas sve sporije ide. Ali bitno je da intenzivno radimo cijelo vrijeme...

Snimali ste ga kod Nikše. Koliko vam je on pomogao u svemu tome?

SAŠA: Cijela ta priča oko Nikše je ustvari vezana uz taj prostor gore u Kustošiji gdje mi imamo jednog prijatelja koji je taj prostor prodao ili posudio Nikši, a došlo je nakon Danijela koji je to prije njega sve zapravo vodio, a mi smo tamo nekad išli na probe. Pa ti je ta cijela priča zapravo vezana uz to.

ANDREJ: Mi smo zapravo tam domaći. Tam smo snimali "Zbirku zadataka", a i prvi album jer je atmosfera vrhunska...

SAŠA: A koliko nam je pomogel? Pa, da, jest, pomogao nam je. Naravno, čovjek zna posao, takoreći nema tu prtljanja, jer kad bend i čovjek u studiju znaju svoj posao, onda za relativno male pare možeš napraviti album.

ANDREJ: Nego, Hrvoje je super u tome kaj ima pristup da ne daje baš neki, kak da velim... Ovaj, ima autoritet koji kaže nemojte se zajebavati, lijepo to odsviraj kak' treba, a on to očekuje, pa imaš nekakvu obavezu. Dodatno te motivira. A osim toga ima korisne savjete koji su nam odgovarali, a na kraju krajeva si očito pašemo...

Ajmo reći nešto o počecima King Ubu...

SAŠA: Pa, sve ide još prije samog King Ubu jer je priča vezana uz Andreja i Marka koji su bili u bendu Fast Food osnovanom 1989., čudnovatom projektu u kome su u prvoj postavi svirali čak i Ante Gelo i Branimir Mihaljević i još neka dva lika. To ti je ustvari bio onaj trenutak u Zagrebu kad su bili Fantomi, Greaseballsi i ta neka rockabilly spika, a mi smo bili klinci od nekih 16-17 godina, pa smo počeli svirati neke 50's stvari, znaš ono "Johnny be good" i tako. A kako se bend vrlo brzo raspao, došli su Andrej i Marko, te je sve krenulo progresivno jer se nikome od nas nije svirao r'n'r. A meni se sviralo, pa sam skupio dečke iz bivše srednje škole - Strahimir Deženović, Igor Grim i Darko Špoljar, moj brat, da, nakon toga je bio bubnjar Marodera (ak se ne sjećate, to je bio sjajan r'n'r bend poput Partibrejkersa i Majki, op.Horvi). I tak je zapravo nastao King Ubu nas ekipe iz srednje primjenjene škole. A to je bila neka zajebancija, ajmo' svirat neki metal, hard rock, te nam dobro krenulo, al' unutar benda se vrlo brzo pojavilo zasićenje. Znaš ono, nekima je bilo dosta i toga, kao ono, ajmo dalje, ima puno toga novog na tržištu, mi smo bend koji voli otkrivati nekaj drugo, neke druge stilove, nije bitno čak niti pomodarstvo, nego mi bumo svirali ono kaj nam se svira... Na kraju krajeva od te prve postave King Ubu sam samo ja ostao, pa sam povukao dečke iz Fast Fooda, e, a onda smo se tražili što ćemo svirati. Prvo je bilo malo punka, onda je došao taj grunge u kome smo se dobro našli. Znaš, nismo mi bili kao Sane i ta smeća, mi smo ustvari bili prvi bend u Hrvatskoj koji je svirao grunge, a u ono vrijeme je to bilo neshvaćeno i neprihvatljivo u Hrvatskoj...
[  ]

A odakle je došlo samo ime benda?

SAŠA: Isto igra riječi... Kak' smo ona prva postava svi bili u srednjoj školi, baš je u to vrijeme išla u Zagrebu ona predstava "Kralj Ubu", a mi smo vidli neki logo, znaš, ta karikatura u novinama nam je bila velika fora, pa smo kroz igru riječi došli do imena. Taj tip je luđak, mi smo ludi... A inače u to vrijeme nam je Hladno Pivo bila predgrupa (ha-ha-ha!), a oni su tak svirali loše i uspjeli su, a mi nismo. A to ti je jedna istina koju nitko ne zna. Svirali smo u Klubu 88, tamo su nam bili gosti, tehnički su bili jako loši s 3 akorda, a vidiš gdje je tko dogurao i tko mlati milione svirajući lažni punk, sunce ti krvavo, ha-ha-ha! I onda grunge ode, a mi smo opet tražili nešto novo kolike su nam tehničke mogućnosti bile...

ANDREJ: A tu smo se dovoljno opustili da možemo raditi nešto svoje...

SAŠA: Da, stalno smo tražili izraz kroz sessione, pa nam je došao post-grunge, pa post-punk, pa nekakvi post-hardcore…

ANDREJ: Ustvari zvuk koji nam se dopao došao je iz sessiona.

SAŠA: Mi smo i kroz razgovore predlagali kaj bi mogli svirati, a ne ono - e sad idemo to svirati, a jedno vrijeme nam je došao i drugi gitarist, brat od Marka. Ostao je s nama jedno 5-6 godina, al je otišao u Pariz... Pa smo opet ostali trojica, al' King Ubu je uvijek bio tri-četiri člana, bas, bubanj, gitara. I onda je došla 1998., pa nam je i post-hardcorea već bilo too much, te smo totalno promjenili stil u neku progressivu koja nema nikakve veze s prethodnim radom. Znali smo napraviti 10 stvari u 10 minuta da svaka ima po jednu minutu, ali ne punk stvar, već s ritmikom, formom, s razbijenom formom, razbijenim momentima, matematikom... Znaš sve je bilo ono, polifono napisano, ništ' nije bilo harmonijski posloženo vertikalno, nego svak' mora svoje svirati, nikako da bude isto i onda smo to produljili na više od jedne minute. Al' to je bila jedna baza gdje je i vokal postao instrument, te je ustvari to bilo ono što sviramo već nekih 18 godina u traženju forme, eksperimentiranju i to nam je najbolje. Ostalo su klišeji i nekakve igre koje su dosadne.

Tvoj rad vezan uz kazalište?

SAŠA: To je kaj radim u životu. Nema se tu kaj objašnjavati. Zaposlen sam kao kontrabasista, odrađujem predstave, probe, radim kaj mi se nalaže, običan posao u kazalištu. Nije prenaporno, lijepo je, ugodno, nađe se vremena za sve. A privatno radim još u školi u Varaždinu, predajem kontrabas, sa strane sviram u jednom orkestru kad me pozovu. I nije ništa neobično predavati kontrabas u školi. Svaka škola koja drži do sebe mora imati sve te instrumente, pogotovo gudače... To ti je isto tako kao da radiš kuću, a nemaš temelj. A kontrabas je temelj u svakom orkestru jer je duboki. U većini škola se predaje kontrabas...

Hm, a koji su ti uzori u tom aspektu?

SAŠA: Bolje da se držimo rocka, a ne klasike, ha-ha-ha... Možda postavljaš krivo pitanje. Koliko ta klasika ima utjecaja na mene - ima, naravno. Moj život je prilično dosadan, nije to za rock publiku. Inače primjenjujem ono kaj sam naučio, a to su opet glazbeni oblici, moderna glazba, klasična moderna glazba, taj pristup takvoj glazbi koji me fascinira. I može se primjeniti i jedno i drugo u spoj jer ja imam te neke čudne forme koje primjenjujem, a ona se manifestira na klasičnoj naobrazbi klasike 20. stoljeća koja je meni totalno super, pogotovo prva polovica 20. stoljeća, kao na primjer post Schöenbergovska škola, bečka škola, a i post-dodekafonska glazba... E, tu ti se bazira to elementarno, ta moja primjena takvog pristupa, vrlo je kompleksno, a s druge strane ako je poznaješ, onda je vrlo jednostavno, no da ne objašnjavam jer je teško za objasniti jer to studiram. Mislim, hrpe toga se kompenzira plus to što i sami dečki doprinose. Ja dam neku bazu i ideju, ali ne dajem više ko' nekad kompletnu ideju, samo dajem svoju gitaru, a oni moraju dati svatko svoje. Zato se kod nas te stvari jako dugo razvijaju jer nisu ono, ajde kreni, lupaj, udaraj... Nažalost, tu se često ne zna gdje bude koji puta jer mjenjam stvari ko na pici, krenem ovako, završim onako, imam tu slobodu da mogu te blokove doslovno mjenjati...
[ Andrej Šarić ]

Andrej Šarić   © Horvi

Andrej, ti tvoji ritmovi su neobični....

ANDREJ: Kao prvo, ja sam laik apsolutni, neškolovan, neznam, note, ništ', a kamoli za bubanj, znam onaj za picknet. I onda dođeš s ovom dvojicom luđaka nekaj mrdati, kad je to bilo, 1987-1988…

SAŠA (dobacuje): Ti si prije toga svirao u Jinxima

Ma, da????

ANDREJ: Ah, oni su ti sad na pola, Svadbas, Miholjević i Feri, davno je to bilo, pitaj Boga, '86, '87, davno je to bilo… I onda dođeš u bend s ljudima s kojima nekaj napikavamo po sluhu jer drugačije nemerem, a imaš nekakve svoje uzore i idole i sad sam si ja razmišljal koji je mene inspririral, inspiriral me ovaj idiot iz Gang Of Four sa "Sold Gold""….

Bubnjar Hugo?

ANDREJ: Hugo je vođa. A drugi je bio Srđan Gulić iz Haustora, pogotovo sa "Trećeg svijeta". Jebate, tu ideju nikad kod nas nitko nije odsvirao. I sad ti slušaš to i to bi tak' odsvirao, ma ne bi ja to pogodil, ma kakvi, ali malo pomalo, dečki su me terali da na kraju ti nekaj sviraš svoje zmiksano u glavi, tak da velim da su sessioni bili cela prekretnica. Kad smo na sessionima svirali, zvuk se stvorio u glavi, mi smo, koliko se sećam, sve izvukli iz toga…

Jel ste vas dvojica otpočetka u bendu?

SAŠA: Moj prvi bubnjar je bio moj buraz iz Fast Food, a onda je došao Andrej, znači 1991, već je Andrej bio u bendu. A stvar takvog luđaka kojeg imaš u bendu je to kaj ja ne mogu shvatiti to kaj on mlati, tik-tak, al' mi ne želimo da to bude tak odsvirano jer svaka linija mora biti tiša, on ima taj neki Haustor moment, ja imam taj hardcore element.
[  ]

ANDREJ: Mora biti, da kažem neke 'kiseline', ne treba svaka linija biti predvidljiva, tak' da velim... Haustor i to "Treći svijet", to je bilo ono glavno na kaj sam se zakvačil, al da ne bu copy/paste, kužiš... To je bilo ono prvo kaj te malo podgrije.

A sad malo o Schönebergu, spomenuo si ga...

SAŠA: To je jedna priča vezana uz mog profesora koji mi je predavao u Austriji, a bio je učenik Schöneberga, a nas učenike je poučavao kako se razvijala dodekafonija i kako je to išlo u kojim smjerovima, od 20-tih, 30-tih, do 50-tih, 60-tih godina prošlog stoljeća i to je bilo genijalno, al' se to sve već nekako preuobličilo u neke matematičke formule. Maloprije sam spomenuo da se to formiralo u neku vrstu kocke gdje se sve pomiče i tu možeš sve mijenjati kako god želiš, ustvari samo se prilagođavaš i dobivaš nevjerojatnu količinu prostora za komponiranje, za stvaranje forme, za što god, stvaranje melodije, a često se dešava stvar slučajnosti, ko' da imaš gotovu formu s kojom možeš raditi što god želiš, čak i unatraške. Možeš se igrati s tim formatima. I nema kraja tome. To je u biti u kratkim crtama vezano uz tu školu...

Jel' bi svoju glazbu na neki određeni način mogli nazvati eksperimentalnom?

SAŠA (odprve): Apsolutno. To je eksperimentalno što radimo. Istražujemo nova područja. Čak nas niti ne možeš smjestiti u neki koš. Gdje? Sad nas buš smjestil, od Zappe do death metala? Kakve veze to ima s time? Mi smo definitivno eksperimentalni bend...

Ali imate svojih očiglednih utjecaja...

ANDREJ: Ujebote, ono kaj ja slušam doma? Ma sve su mi utjecaji. Evo, u zadnje vrijeme slušam 60-te, rane 70-te, Gentle Giante, takve stvari...

SAŠA: Ma sve kaj slušamo pokušavamo ukomponirati unutra, sve slušamo od šezdesetih do novih bendova i sve crpimo kaj nam se sviđa za energiju i inspiraciju. Velim ti, more biti od The Beatles do najopakijih bendova, Frank Zappe i King Crimson, pa David Bowie, David Sylvian, ma i AC/DC, nabroji kaj god, znaš, sve buš našel u nekom fragmentu... A vidiš u punku i hardcoreu smo se svi trojica našli. U metalu malo manje. Punk nam je bio baza.

ANDREJ: Jebate, zadnje smo vidli Exploited uživo, oni su mi jako dragi. Okey, Pistolsi...

SAŠA: GBH, na Pistolsima sam bio u Ljubljani na koncertu... Mi smo u principu stara škola punka. Meni novi punk ide na živce jer je to 'komercijalna kuruza', možda još Green Day, ali to je već bila naznaka da taj novi punk ide u kurac jer se izgubila sva ona prljavost korijena, postala je lažna šminka garaže s lijepim akordićima i finim melodijicama, ma nabijem te s takvim punkom, onda bolje da ga nema!

Tematika pjesama je socijalna, orijentirana ka siromašnom čovjeku...

SAŠA: Da budem precizniji - panična. Ja pišem tekstove, ali ih nikad ne stavljam na papir. Sve to zavisi od...

ANDREJ (ubacuje se): ...svakodnevice...

SAŠA: Da, ali više razmišljam da bude, ovak da ti predočim: nisam vezan uz nekakvu fiksnu državu i fiksne likove. U principu tematika se bavi univerzalnim jezikom kao i glazba kad je radimo. Razmišljamo gdje će biti koji ton i gdje će biti koja riječ, te kako će biti postavljena. Evo ja često Andreja pitam dal' je dobro izgovorena i da li paše u pasos. Ne. Pa se onda tekst mijenja. Mora biti simple, prodorno i jasno...
[ King UBU, 22.XI 2016., Močvara, Zagreb ]

King UBU, 22.XI 2016., Močvara, Zagreb   © Horvi

Razgovarali smo naravno i koječemu u njihovim pjesmama s posljednjeg albuma, Saša je vrlo učeno obrazložio svoj sofisticirani stav ka socio-političkim referencama zbog čega smo prekinuli snimanje, a i sva (ne)sreća, krepale su baterije na digitalcu, no u njihovom slučaju prije svega najvažniji faktor je muzika, a koliko sam shvatio, ovaj bend se nikad neće prestati baviti istraživanjima rocka, pa makar ih nitko neće slušati, ko', karikirano govoreći album Šarlo Akrobate ili prve dvije LP ploče The Pop Group koje su namijenjene isključivo za najveće fanove eksperimentalnog post-punka, a o Throbbing Gristle, Sonic Youth i Einsturzende Neubauten nije potrebno govoriti. Da ne preuveličam slavlje alternativnog izraza spram bedastoća koje se nude na svjetskoj sceni, nedugo nakon ovog interviewa sam svome kolegi u firmi dao da posluša moj neobjavljeni album - ostao je ošamućen, bez riječi, a to nije daleko od ovog benda koji s gitarom, basom i bubnjom može prouzrokovati mnoštvo genijalnih relacija stvarnog života.

Stvarnost je takva da za King UBU band nitko ne pita, ali ja pitam, a to je vrlo važno. Ne govorim da je umanjena vrijednost nekih drugih glazbenih i inih medijskih idola, ali ako King UBU nemate u svojoj percepciji kao najbolji i najoriginalniji bend nakon The Pop Group i Šarlo Akrobate, onda se nema o čemu pričati. Volite li "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." i ako ste shvatili njegovu poantu, nikako vam teško neće pasti King UBU, ali ako ste zaljepljeni za indie-rock, Hladno Pivo, Kawasaki 3P, Let 3, Majke i slične, teško, teško, teško i preteško će te doživjeti ovu univerzalnu hrvatsku estetiku rocka. Bend su za pokojnog John Peela s BBC Radio One. I za mene. I za nekadašnjeg Ante Batinovića koji je u svojim emisijama na Radio Zagrebu tokom 80-ih vrtio ovakve neobične, a kreativne izvođače iznikle iz punka, hardcorea, hard-rocka, metala, psihodelije, elektronike, naposljetku, avangarde, još kad su i The Jesus And Mary Chain bili zaista nešto posebno, a danas su strepnja novim hipsterima da im ne pošandrca kardiogram kad se kaže Coldplay ili Arcade Fire. Presmiješno. I preglupo. Desetljeće drugo u 21. stoljeću je skoro prošlo. Treba se okrenuti ka trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom, ka 22. stoljeću, budućnost treba znati prepoznati. To su King UBU. Rock budućnosti.

horvi // 23/09/2018

Share    

> interwju [last wanz]

cover: ATHEIST RAP pričaju stare

ATHEIST RAP pričaju stare

| 23/10/2018 | jura |

>> opširnije


cover: KING UBU - 'bili smo prvi grunge bend u Hrvatskoj, a Hladno Pivo nam je bila predgrupa'

KING UBU - 'bili smo prvi grunge bend u Hrvatskoj, a Hladno Pivo nam je bila predgrupa'

| 23/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: LICE MISTA - 'Zabavljamo se dok sviramo depresivno'

LICE MISTA - 'Zabavljamo se dok sviramo depresivno'

| 14/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: INTERVJU povodom 11. Ferragosto Jama: BAD COPY

INTERVJU povodom 11. Ferragosto Jama: BAD COPY

| 20/07/2018 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Goran Vlajić aka DJ Go Cut

Goran Vlajić aka DJ Go Cut

| 28/06/2018 | terapija |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*