Tamo negdje 1994. Lou Rhodes radila je kao fotograf u Manchesteru i slikala uglavnom modne fotografije i bendove. Željela se i sama okušati u glazbi pa se počela raspitivati s kim bi mogla surađivati. Jedan joj je prijatelj preporučio Andyja Barlowa i rekao da je on malo čudan za većinu ljudi, ali da će se njih dvoje dobro složiti. Lou i Andy, koji je tada imao nepunih 18 godina, počeli su raditi na prvim pjesmama u studiju u Leedsu gdje su i spavali na podu i to je bio početak onog što danas znamo kao Lamb. U to vrijeme na mančesterskoj sceni moglo se čuti dosta big beata, The Prodigy su te godine izdali Music for the Jilted Generation kojim su dospjeli na prvo mjesto ljestvica, a The Chemical Brothers su kao rezident DJ-i nastupali u Albany pubu u London i radili svoje prve veće korake netom uoči izlaska debi albuma Exit Planet Dust. Drum and bass još nije doživio svoj vrhunac, a pioniri poput 4hero samo što nisu izdali svoj drugi album Parallel Universe koji je bio spoj jazzy dvostrukog basa i tečnih slomljenih beatova, dok je LTJ Bukem pripremao onaj epski ambijentalni DnB singl Horizons. Na drugom dijelu elektroničkog kontinuuma, u Bristolu je u nastajanju bio trip-hop i sam se naziv prvi put pojavio u glazbenim medijima upravo 1994. kako bi opisao glazbu Lavelleove etikete Mo' Wax koja se isticala fluktuacijama u brzini bpm-a, samplovima čudnih zvukova, utjecajem hip hopa i govorenih stihova i jazz tekstura, što je sve slušatelju davalo dojam kao da je na glazbenom tripu. Massive Attack postali su gotovo sinonim za žanr, a veliki Portishead iste su godine objavili kultni debi Dummy. U sve to upleli su se Lamb i 1996. pojavio se istoimeni debi (iste godine kad i onaj Morcheebe), na kojem je Lou bila tekstopisac i otpjevala sve pjesme dok je Andy bio zadužen za elektroničko eksperimentiranje i produkciju. Poigravajući se dostupnim sredstvima acid jazza, drum and bassa i break beata, stvorili su prepoznatljiv zvuk spajajući te elemente s tradicionalnom strukturom pjesama, s naglaskom na Rhodesinom prepoznatljivom vokalu. Najpoznatija stvar na albumu svakako je nježna i melodična Górecki inspirirana Trećom simfonijom - Simfonijom žalosnih pjesama Henryja Góreckog, a uključuje jedne od najemotivnijih ljubavnih stihova u pop glazbi općenito. Lusty pronalazi savršenu ravnotežu između Andyjevih slomljenih ritmova i grebanja po miksetama, s jedne strane, i Louinog umirujućeg glasa s druge. Upravo taj start-stop način pjevanja i raspon vokala od dubokog i kremastog do piskutavog i tanjušnog već u idućem trenutku karakterističan je za cijeli album, a posebno dolazi do izražaja u još jednom klasiku Cotton Wool, koji ponovno donosi iznimno nježne ljubavne stihove ali i ljutu drum and bass podlogu. Tu je i skoro šestominutni instrumental Merge, a album završava polaganom Feela s minimalističkim klavijaturama i violončelom u pozadini a vokalom ponovno u prvom planu, dok violončelo zauzima značajnije mjesto u dramatičnoj Zero. Do izdanja idućeg albuma Fear of Fours (1999.) prošle su tri godine no u smislu kvalitete i originalnosti kod Lamba se nije puno promijenilo, dapače samo su učvrstili svoj status inovativnog i hrabrog benda. Ranije ogoljeni beatovi obogaćeni su melodioznim teksturama, pozadinskim vokalima i klasičnim instrumentnim podlogama i cijeli album dobio je na punoći. Nakon uvodnog instrumentala Soft Mistakes, ubrzo slijedi frenetična B Line u kojoj se izmjenjuju mirni dijelovi s naglašenim udaraljkama u kojima Lou gotovo šapće, i oni u kojima dolazi do potpune psihodelične eksplozije zvuka, a pripadajući spot u kojem se Lou na trenutke pretvara u čudovište slijedi te kontraste. Četvrta pjesma zapravo traje samo nekoliko sekunda i svojevrsna je aluzija naslovu albuma. Na Bonfire dolaze do izražaja klasični žičani instrumenti uz dodatak šuškavih činela i povremenog jakog basa, a minimalistička Ear Parcel počinje zvoncima i kreketanjem žaba uz prebiranje po gitari koje slijede vrlo plesni break beat i solo na trubi. Here i Lullaby ponovno se odlikuju vrlo romantičnim ljubavnim tekstovima, no dok je Lullaby nježna balada, Here ima i opaki bas i funky intermeco na udaraljkama u stilu bossa nove. Lamb su, potpisavši za veliku izdavačku kuću Mercury, za koju su izdali i prethodni album, počinjali osjećati sve veći pritisak od strane izdavača koji je inzistirao na stvaranju hitova time ograničavajući njihovu kreativnost i mogućnost eksperimentiranja. Usprkos tome, 2001. izašao je What Sound, a Lamb su još jednom dokazali da su inventivan i nepredvidljiv glazbeni dvojac koji svakim novim izdanjem nadmašuje sam sebe. Na albumu gostuju i eksperimentalist Arto Lindsay na gitari, funk i soul pjevačica i multiinstrumentalistica Me'Shell NdegéOcello na bas gitari i rap pjesnik i konceptualni umjetnik Michael Franti na vokalima. Na uvodnoj What Sound nevjerojatno delikatne i tople ljubavne stihove upotpunjuju klasične violine, povremena distorzija vokala i Barlowovi isprekidani beatovi. Za sve koji su ikad pomislili da su našli svoju srodnu dušu ovo je savršena pjesma. Slijedi One, pomalo orijentalnih vokala i klavijatura s dvostrukim basom u pozadini, a nakon nje ritam se ubrzava i stiže vrlo plesna Sweet koja bi svojim optimizmom i iskrenim stihovima idealna za podizanje raspoloženja. I Cry je intimnija i mračnija, a Louinom titravom vokalu u nekoliko se ključnih stihova pridružuje Frantijev duboki bas. Instrumentalna Scratch Bass dominantno mjesto prepušta neumornim miksetama i čistoj elektronici u maniri The Chemical Brothersa, a slijedi eterična Heaven koja se otvara čupkanjem žica na harfi i laganog folk prizvuka usprkos elektroničkoj podlozi. U Small i Just Is Louini nevini i skromni stihovi, obogaćeni slojevitim distorzijama, isprepliću se s Andyjevim minimalističkim basovima naglašavajući tim više svoju krhkost i iskrenost. I za kraj ostaje Gabriel, koja je, kao i What Sound, apsolutni vrhunac lirične snage i sklada između simfonične nježnosti i dramatičnih udaraljki, pjesma koja svoje srce prinosi na dlanu. Četvrti Lambov album, ujedno i zadnji prije razlaza, bio je Between Darkness and Wonder (2003.). Na njemu se jači čini akustični utjecaj i u cjelini je nježniji i sanjiviji, dok je progresivna elektronika nešto mekša i donekle smještena u drugi plan, no album ipak ne zaostaje za prethodnicima. Ako čitav album propituje ravnotežu između tame i čuđenja, ono počinje komornom i eksperimentalnom Darkness laganim pucketanjem i svjetlucanjem preko kojeg jedinu melodioznost daje Louin vokal koji pred kraj također postaje metaliziran. Stronger je nježna pjesma iz koje pak izviru riječi opstanka i pronalaska snage upravo u boli, dok je Angelica dramatični instrumental u kojem nježni klavirski tonovi jednako dobro nagovještavaju mračnu oluju koliko i smirivanje nakon nje (inače obrada Clair de lune od Debussyja). Slijedi Till the Clouds Clear s nježnim downtempo početkom i akustičnom gitarom no u trenutku se pretvara u gromoglasni vrtlog koji, kao i upozoravajući stihovi, prijeti povući sve za sobom prema dolje. Ipak dolazi do čuđenja u laganoj Wonder, punoj optimizma i sklada dočaranog nježnim pratećim vokalima, harfama i stihovima. A onda album kao da stiže do samog sunca i odbija se od njega u divlje vedroj i euforičnoj Sun, koja dokazano može razvedriti i najtmurniji dan u godini, svake godine. I dok su prijašnji albumi bili odlični zbog sreće i sklada koje nude, ovaj je odličan upravo zbog konflikta koji iznutra razdire svaku od ovih pjesama. Od samih zajedničkih početaka Lou i Andy bili su poznati po vrlo burnim raspravama naročito oko smjera u kojem bi Lamb glazbeno trebao ići, pokušavajući pomiriti svoje različito glazbeno porijeklo, on kao elektronički producent a ona kćer folk pjevačice. Za vrijeme stvaranja Between Darknes and Wonder te su nesuglasice postale sve veće, i iako su privatno jako dobri prijatelji, u to vrijeme izjavili su da ih ta suradnja počinje glazbeno sputavati. 2005. objavili su da se Lamb razilazi i oboje se posvetili drugim projektima. Lou je osnovala etiketu Infinite Bloom i izdala do danas tri solo albuma od kojih je prvi i najsnažniji, Beloved One (2006.), ušao u uži izbor za Mercury Prize. Na njima prevladava organski zvuk, folk atmosfera, gitara, lutnja, violončelo i povremeni prateći vokali, a Rhodes pušta svoj glas da teče prirodno i bez raznih efekata. U međuvremenu Andy se posvetio blues rock bendu Hoof i radu na projektu Luna Seed s kantautoricom Carrie Tree, elektroničkog chill out predznaka u kojem je imao sličnu ulogu kao u Lamb. Također je producirao Finkov album Distance and Time (2007.) i na kraju Louin treći solo album. Posvetio se vlastitom elektroničkom projektu Lowb i izdao zanimljiv album chill out ambijentalni album Leap and the Net Will Appear. No, izuzev Rhodesinog dojmljivog prvog solo albuma i Lowba, ne može se reći da su od razlaza odvojeno uspjeli stvoriti nešto bolje od onog što je pružio Lamb i postalo je još jasnije da koliko god samostalno kao izvođači imaju brojne kvalitete, one najbolje pristaju upravo zajedno. Nakon petogodišnje pauze Lou i Andy 2009. odlučili su vratiti Lamb i to u punom smislu te riječi, povratkom zvuku i načinu rada sa samih početaka, i konačno 5. maja ove godine izdali album 5, i to bez potpisivanja s bilo kakvim velikim izdavačem, financirajući ga isključivo narudžbama obožavatelja preko interneta, a to je izdanje uključivalo i bonus CD alternativnih mikseva i jedan duet s irskim kantautorom Damienom Riceom. I može se reći da se čekanje isplatilo, zapravo, kao da nije prošao ni dan jer je 5 točno ono što od Lamba očekujemo i volimo. Album ne pokušava trčati za trendovima što je ponekad bolno očito u slučaju raznih drugih nanovo oformljenih bendova koji se nažalost nađu izgubljeni u toj trci, već stoji hrabro točno tamo gdje stoji. Dovoljno je poslušati velebnu Build a Fire koja se otvara nježnim ksilofonom, lagano raste i pretvara se u nezaustavljivu bujicu perkusija, gitarskih rifova, i moćnih stihova. Another Language je iznenađujuće topli uvodnik u kojem Lou pokušava naći drugi način za izreći ono što želi u pratnji mekanih klavijatura i start stop elektronike. Butterfly Effect ima nešto mračniji beat koji još više dođe do izražaja kad se odjednom začuje titravo la-la-la, a tu je i She Walks s pucketavim početkom i procesuiranim vokalom nakon čega slijede slomljeni ritmovi i zujanje basa u pozadini. Teško da se mogu sjetiti drugog izvođača kojem polazi za rukom spojiti folk zvuk akustične gitare i vokala sa zaglušujućim bubnjevima i brojnim elektroničkim efektima, a da to ne zvuči nimalo ljigavo ili neumjesno, kao što to polazi Lambu za rukom u Last Night the Sky, a instrumentalna verzija s bonus CD-a je čak i bolja. A tu je i Strong the Root, s pljuckanjem miksete na početku, koja pjeva o listu i korijenu no ima i prave bubnjeve i duboki bas, ponovno se dodirujući drumm and bassa. Lijepo je čuti da su Rhodes i Barlow ponovno našli savršeni sklad između njenog organskog etno zvuka i njegove elektronike jer Lamb je upravo to, jedna epska ljubavna priča između dva različita žanra i glazbena stila.

U petnaest godina stvaranja Lamb se mogu pohvaliti nekima od najemotivnijih i najiskrenijih ljubavnih tekstova uopće u suvremenoj glazbi, prepoznatljivim vokalom koji oboji svaku pjesmu koju dotakne pa i one drugih izvođača kao recimo Azura (808 State) ili One Good Thing (The Cinematic Orchestra), inovacijama u elektroničkoj glazbi i povrh svega toga brojnim hitovima koji uopće ne zastarijevaju bez obzira na ono što dolazi nakon njih. Blago onima koji ih vole od početka, a još više onima koji će ih tek prvi put poslušati, jer nema ništa slađe nego nabasati na odličan bend i onda otkriti da za sobom imaju ne jedan album nego čitavu diskografiju koja se onda može pomalo pijuckati, album po album i u svakom uživati iz dana u dan.

I za kraj, za one koji su se već odavno pozdravili s prilikom da ih čuju uživo, a kamo li u izvođenju skroz novog materijala, ove zime očekuje nas najugodnije iznenađenje, koncert u zagrebačkoj Tvornici, 02. prosinca, odnosno, ljubljanskoj Kino Šiški dan prije.

andrea // 03/10/2011