Priča kaže da su osnovani 2016., već 2017. bili su drugi u ogromnoj konkurenciji banjalučkog Demofesta, a na nekom koncertu viđeni su od strane nekih ljudi, koji su im ponudili ugovor za snimanje prvog albuma i eto ga. Oni su Antonelo Vukić (bas), Bruno Vrgoč (gitara), Ivan Horvatić (bubnjevi) i Martina Burulic (glas).

E sad, na prvu loptu, koliko god volim ženske vokale, toliko ne volim nazalne ženske vokale, a ovaj iz Tyger Lamb, baš naginje tome. Srećom nije toliko izražen, kao npr Ivankin iz Stampeda, pa sam se uz pomoć izdavača, natjerao slušati album. Srećom...

Jer, ispostavilo se da je nakon par slušanja ušao u uho, nedostatak je postao prednost, a uz engleski koji je na visokom nivou i ugodnu muzičku podlogu, postao je jedan od rado vrtećih domaćih albuma ove godine.



Tyger Lamb su uz pomoć producenta Dalibora Pavičića (The Bambi Molesters), vintage surf, blues, rock i country rifove pretvorili u moderan album u kojem dominiraju, sad već, prepoznatljiv vokal i gitara koja ponekad ide prema domaćim surf herojima Bambi Molestersima (Medicine Man), ponekad podsjeća na Neil Younga (Ordinary Alright), a ponekad... dopunite sami.

Kako ne bi dosadio eventualnim nevoliocima ovakvog mišunga, tu i tamo pjesmu razbiju nekim dub udarcem (Mermaid Tree) ili pak garažnom solažom (Sugar) odnosno ubacivanjem klavijatura na Cruel Heart, a minutaža albuma se zaustavila na 37, što je, mislim, prihvatljivo za svakog.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 14/07/2018