Braća Bloom, od malena usamljeni i odvojeni od svijeta, prolaze kroz razne domove ne uspijevajući održati prihvatljivo ponašanje kako bi ostali kod istih skrbnika. Njihov život je ispunjen sa nevaljalostima, prevarama, i razrađenim opsjenama, koje, nakon uspješno proizvedenog interesea kod djece njihove dobi, dobivaju zamah. Vrijeme prolazi, a Stephen (Ruffalo) i Bloom (Brody) uspješno varaju ljude po čitavom svijetu, u razrađenim i kompliciranim scenarijima, na kojima uvijek radi Stephen, donoseći nove, uzbudljive stvari i događaje. Uopće nije važno tko je uključen u njegove planove, njegova sposobnost da napiše najbolje i najteže prevare, koje se odvijaju upravo onako kako ih on zamišlja, nadrasta okvire stvarnosti i postaje svojevrsna metafizička iluzija. Radnja postaje Stephenovo djelo, on poput lutkara, miče sve sudionike, i svaki dan iznova nalazi nove izlaze, nove preokrete, nove načine kako da zabavi svojega brata Blooma, a da pri tome ne pokazuje ništa što bi njega zanimalo, njegova uloga je da produžuje živote, da braća Bloom odu ususret zalasku Sunca, sa punim džepovima love, i da se ujutro prebace na drugi posao. Ono što Stephenu uspijeva je uvjeriti Blooma da i u trenucima kada mu je dosta svega, i nakon napornih prevara koje ga više ne zabavljaju, on napokon popušta, i oslobađa Blooma od okova njegove uloge u scenarijima koje stalno razrađuje. To je sve samo dobar trik, dio njegovog nepresušnog talenta koji nije toliko fokusiran na prevare i eventualnu zaradu, nego na činjenicu da Stephen želi u svakom trenutku nositi Blooma kroz život, da mu ne dozvoli da se život samo dogodi, ili da ga nešto povrijedi - poput misterioznog lika koji se povremeno pojavljuje, a koji je očito nešto jako loše napravio Bloomu u prošlosti. Stephen upravlja sa svakim aspektom njihovih života, s time da njegov život nema nikakvu dubinu, niti neki drugi aspekt. Zaštita njegovog brata, i beskonačni scenariji koje zapisuje u svoju crnu knjižicu su njegov cijeli život. On je promatrač koji upravlja sa svime, a ujedno i najzanimljiviji lik u filmu, kojeg bez problema nosi Mark Ruffalo. S druge strane je Bloom, vječno nezadovoljan, gotovo dječački naivan, konstantno uznemiren zbog toga što je njegov život samo jedan dobro napisani scenarij njegovog brata. To ne znači da se ne radi o zanimljivom i uzbudljivom životu, ali prije svega radi se o životu koji je izmaštan i unaprijed postavljen pred Blooma. Poput sudbine jednostavno se događa. To što Stephen proizvodi taj život, ne čini ga više umjetnim ili određenim od života neke druge osobe. Jedina je razlika što Bloom zna kome se može obratiti ako mu se nešto ne sviđa. I nakon još jednog odustajanja od zajedničkog života i kriminalnih aktivnosti, Stephen predlaže posljednji, veliki posao, koji uključuje izrazito bogatu i zabavnu nasljednicu (Weisz), ženu koja je gotovo u potpunosti odvojena od svijeta, i koja dane provodi u učenju novih stvari, poput žongliranja, postavljanja skrivenih kamera, sviranja violine, i koja vrlo brzo prihvaća igru, postajući element Stephenovog scenarija, a u isto vrijeme, dio Bloomovog života. Film se ne drži jedne žanrovske odrednice, i postojano vrluda između više njih, ali ostavlja dojam da se radi o filmu koji se odvija poput filmova iz 20-ih i 30-ih, a sa dodirom modernog svijeta, koji se pojavljuje samo kada se u sceni može nazrijeti tehnološko dostignuće najnovijeg doba. Zabavno djelo, ali dosta slabiji drugi film Riana Johnsona, koji je u debiju odlično izmiješao teen filmove sa noir žanrom ('Brick'), ovdje ipak malo posustaje u izvedbi, i donosi film koji ima svojih privlačnosti i snaga, ali bez potpune kohezije i nešto lošije napisanog glavnog lika (koji to u biti i nije) ne uspijeva ponoviti uspjeh prvoga filma, barem što se tiče kvalitete.

ocjena filma [1-10]: 7

robert tabula // 17/01/2010