Moja baka, inače obrazovana, načitana i općenito vrlo inteligentna osoba, unatoč svojih 80+ godina, i dalje jako brza na "mentalnom okidaču", je veliki ljubitelj raznih južnoameričkih i inih TV sapunica, na kilometre predvidljiva sadržaja i debilne režije. Njen komentar na moje vječito zanovijetanje u stilu "kako to možeš gledati" je uvijek isti: "jer je to život". Vjerojatno je to velika generacijska razlika, ali upravo film o kojem pišem meni spada u neku moju "jer to je život" kategoriju.

Najkraći sadržaj filma je ovaj: Kym (Anne Hathaway) je liječena narkomanka koja odlazi s liječenja na sestrino vjenčanje. Pripreme ne mogu proći bez problema jer u obitelji i dalje postoje nesređeni odnosi, a napetost i nervoza uzrokuju male erupcije obiteljskih problema... U uvodu spomenutu "životnost" film postiže s lakoćom i to na nekoliko načina / razina. Kao prvo, tu su trodimenzionalni likovi koje postepeno upoznajemo i čiju prošlost, sadašnjost i budućnost otkrivamo polako - za razliku od onih filmskih prikaza gdje u prvih desetak minuta filma dobivamo par podataka o liku po kojem taj šablonizirani lik strpamo u ionako punu ladicu sličnih. Naravno, sjajne glumačke izvedbe (od dviju prekrasnih glumica - Rosemarie DeWitt, te u ulozi Kym naprosto briljantna Anne Hathaway, do Billa Irwina, možda najpoznatijeg po ulozi Enrica Bellatia u nenadjebivoj seriji "Northern Exposure" iliti "Život na sjeveru" u prijevodu) samo potpomažu tome.

Kao drugo, odličan scenarij, prožet i humorom i tugom, baš kao i život sam. I upravo taj sjajan raspored dovodi do neočekivanih izljeva smijeha te dubokih emocija uzrokovanih spomenutim otvaranjem likova. Dodatnu dimenziju filmu daje i obilje glazbenika i glazbe (jer je lik budućeg muža Rachel i sam glazbenik) kao i multikulturalni mišung raznih naroda, rasa i starosti - i to ne uopće zato jer je to tako "oooo politički korektno", već zato jer je to život (barem u Americi je).

Uz sve nabrojano, tu je ime Jonathana Demmea, redatelja koji po holivudskim standardima i nije možda najproduktivniji i najuspješniji, ali koji u svojoj filmografiji ima naslove kao što su "The Silence of the Lambs" (1991) te "Philadelphia" (1993), te jedan zlatni kipić kojem svi američki filmaši teže. Ut to, Demme je usko povezan s glazbom (radio i s Neil Youngom, The Pretenders, New Orderom, Bruce Springsteenom), što je zasigurno doprinijelo odličnom uklapanju glazbe u film. Uz to, iako mi se na početku izabrani moderni, dokumentaristički i u zadnje vrijeme jako popularan način snimanja kamerom iz ruke i iz bliza učinio pogrešnim izborom, kojim Demme samo kao da želi pokazati da se i on zna nositi sa stilom mlađih filmaša, tok filma me u potpunosti razuvjerio.


Američki "home for holidays" filmski koncept koji podrazumijeva odlazak u rodnu grudu na (produženi) vikend sa partnerom, a često i bez, te susrete ne samo s članovima obitelji, već i prijateljima iz škole i djetinjstva, od kojih se neki nisu promijenili niti za postotak, jnije ništa novo u američkom filmu. Taj spomenuti vikend, često za Dan zahvalnosti, godišnjicu mature, kakvo vjenčanje ili sprovod, podrazumijeva odvijanje radnje na jednom mjestu i u kratkom vremenskom razdoblju. Samim time je strašno intenzivan, što naravno dovodi do tektonskih pomaka u unutrašnjosti naših junaka. "Rachel getting married" se sjajno uklapa u niz takvih filmova (od kojih mi na pamet padaju prvo, kronološko poredani, "Big Chill" (Lawrence Kasdan, 1983), "Home for the Holidays" (Jodie Foster, 1995), te "Beautiful Girls" (1996) pokojnog Jonathanovog nećaka Teda), dodavajući mu određenu težinu svojim mračnijim dijelom.

Suma sumarum, odličan film za filmske sladokusce!

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 07/11/2009