Podijeljen je na događaje u gradu Osaki i u jednom ribarskom selu. To je podjela s obzirom na mjesto odvijanja radnje, a glavni razlog zašto je tako podjeljen je smrt jednog od likova nakon uvodnog dijela. A i sam uvodnio dio zapravo odmah nagovještava što će biti glavna tema filma, smrt. Simbolika prelaska starice preko mosta da bi došla do svoga rodnog mjesta te da bi tamo umrla, je vrlo upečatljiva i dalje u filmu dolaze do izražaja takvi prelazi - most, tunel. Također i odlazak niz ulicu ima takvu simboliku, jer u prvom dijelu filma, lik koji umire, odlazi veselo niz ulicu, žena ga prati pogledom, dok on veselo korača, korak mu prati veseli zvuk zvonca koje ima na ključevima. Kasnije taj zvuk postaja simbol za tugu, bol, sjećanje na voljenu osobu koja je izgubljena. Nešto kroz cijeli filma nas vodi na drugi kraj, možda i ne želimo proći tim tunelima, ali ipak u jednom trenutku odlazimo, ili netko od naše obitelji.
Nakon uvodnih scena, gdje saznajemo bit filma, ide naslov, uz podlogu na harfi, te već u sljedećoj sceni se opet pojavljuje taj isti most, gdje ga ovaj puta mladi čovjek prelazi biciklom. Te dalje nastavlja uz prugu kojom prolazi vlak, a sve to vrijeme svira harfa. Kad bi film preokrenuo redosljed zbivanja, tada bi se još više naglasila vrlo jaka simbolika tih scena za život glavnih junaka, tj. priču. U filmu prevladavaju kadrovi polutotala u kojima uz likove prevladavaju sumorne scene prostorija, pustih ulica. U vrlo rijetkim trenucima kamera prati likove, te je većinom u razini pogleda. Tek se u dvije scene mijenja perspektiva, jedna od tih je kada sjede u vagonu. Žabljom perspektivom gledamo u junakinju, njeno nepomično, zabrinuto lice. Odlazi sa sinom u novi život, naglašava se njena bol, otuđenost.
U prvom dijelu filma koji se dešava u Osaki boje su tamne, većinu se događaja dešava noću, te se time i nagovještava neka zla kob. Ona dolazi u obliku smrti, za supruga, voljenu osobu. Krupnim kadrom, koji se pojavljuje prvi puta u filmu, koji se dešava u autu, kada ju voze na identifikaciju, naglašava se bol, tuga, koja prevladava u junakinji. Iščekuje da li je istina da osoba koju treba identificirati je zaista njen muž ili je moguća neka greška. Jačinu tog trenutka pojačava ambijent kiše, te jednolični zvuk brisača, koji ritmički kao da zapravo daju ritam srcu. Taj se zvuk pojačava, kako bi naglasio tjeskobu koju osjeća glavna junakinja.
U pretežitim kadrovima polutotala dobiva se svakako jak dojam bola, te otuđenosti od drugih ljudi, jer zaista se bez obzira što ne sudjeluju u scenama i drugi likovi, stječe dojam da je glavna junakinja stalno prepuštena sebi, bez doticaja nekog od obitelji, prijatelja. Jedina osoba s kojom je dijelila trenutke ljubavi, sada je nestala. Naglašen je taj osjećaj ključevima koji stoje na novinama u sobi inspektora, jer to je jedina stvar koja joj je ostala od muža, zapravo koju je on imao uz sebe u zadnjim trenucima života, te po kojima je moguća identifikacija. Junakinja bol ne iskazuje suzama, već šutnjom, nepomičnim sjedenjem u praznim sobama. Polutotal jasno pokazuje da nema nikoga oko sebe iako ima malenog sina od 3 mjeseca. Scena pred ogledalom koja se dešava kao plan blizu, pokazuje i autorov komentar, on se cijelim filmom bavi glavnom junakinjom i njenom boli. Kamera se tada nalazi iza nje, a pojavljuje se i detalj. U ruci drži ključeve sa zvoncima, koje je imao njen suprug. Počinje izrazito nalgašena muzika na harfi, kroz koju se isprepliču zvuci zvončića i tutanj vlak. Time režiser daje komentar na situaciju. Bez da bi trebao dodatne riječi kojima bi se jasno izreklo trenutno stanje junakinje. Trenutak koji navodi bitnu promjenu ( naime junakinja odlazi novom mužu, koji živi na selu, i ima malenu kćer, s kojom će se njen sin dobro slagati ) opet je naglašen pozadinskim zvukom vlaka, no ovaj puta to nije zloglasni zvuk, nego prisjećanje na ono što je bilo, jer gleda album sa slikama svoga muža i sebe kada su bili sretni. U filmu ima svega nekoliko detalja, te oni imaju izrazito jako funkciju. Naglašavaju ono intimno što se ne može riječima opisati, jer zapravo kroz cijeli ovaj film ima jako malo konverzacije, te time likovi ne izražavaju riječima svoje osjećaje. Sve se prikazuje kroz scenografiju, biranim slikama, bilo sobe, kuhinje, hodnika, pogona, ulice, totala mora i obale.
Za mene najbitnija scena filma, je scena sprovoda. To je vrlo duga scena kojom junakinja prolazi za povorkom. Kamera ih prati cijelim putem. Boja neba je izrazito jaka u toj sceni i nebo zauzima većinu scene. Time se naglašava koliko je velika njena bol i nakon toliko godina koje su prošle od smrti voljenog muža. To je jaki kontrast svemu do sada prikazanom, jer prethodno prevladavaju zagasite boje, izuzev kad se pokazuje krajolik more i obala, u rijetkim trenucima, te se većina filma sastoji od polutotala. U toj sceni ona nepomično stoji pored odra koji gori na obali. Dok more valovima i šumom razbija nepomičnost i tišinu. Prilazi joj muž, no on zastaje na par koraka od nje, ne dotiče je u ovom najbolnijem trenutku, ne grli je, ne tješi. Kada se ona okrene, i krene prema njemu, on odmiče, a ona uz plač zbori kako još uvijek ne razumije zašto je suprug hodao prugom, i zašto je morao umrijeti. Tada joj sadašnji muž kroz priču o svom ocu koji je kao ribar odlazio na more, daje mogući odgovor. Na ribarenju je susreo pojavu, čudesnu, sablasnu svjetlost koja ga je mamila. Te da se to može svakome desiti. Da li je to odgovor na njeno pitanje, zašto? Ili ono i dalje ostaje otvoreno. A i svatko tko si postavlja to pitanje, zašto se mora umrijeti, neka zna da nema odgovora, nego da se to svakome mora desiti.
marietta // 02/10/2009