U ljeto 1982. je izraelska vojska napala južni dio Libanona, nakon što su godinama od tamo bombardirani gradovi na sjeveru Izraela. Plan tadašnjeg izraelskog ministra obrane Arika Sharona je bio okupacija libanonskog područja do Beiruta, čime bi se spriječili učestali napadi te ujedno proširila fronta prema Siriji, stalnoj prijetnji državi Izrael. Isti plan je uključivao i tajni dio, znan samo nekolicini - postavljanje kršćanskog vođe Bashira Gemeyala za predsjednika Libanona. U samo tjedan dana napredovanja, izraelska vojska je bila u predgrađu Beiruta, no tada su se počela pojavljivati pitanja o legalnosti i opravdanosti takve akcije u drugoj državi (i osvajanja njegova glavnog grada), a vukle su se paralele i sa nesretnim ratom u Vijetnamu. U kolovozu iste godine je potpisan mirovni sporazum po kojem će se palestinski borci prebaciti u Tunis, a zauzvrat će izraelske snage ostati izvan glavnoga grada. Spomenuti karizmatični Gemeyal, idol kršćana u Libanonu i izraelski miljenik, je izabran za predsjednika države i činilo se da će sve na kraju završiti relativno mirno. No, Gemeyal uskoro biva ubijen u atentatu i tada dolazi do pokolja palestinskih izbjeglica koje su bile smještene u kampovima Sabra i Shatila, od strane kršćanskih militanata, a sve pod mirnim promatranjem izraelske vojske... Ari Folman, autor filma, je bio učesnik Libanonskog rata kao mladi vojnik. Dvadesetak godina kasnije, Folman u razgovoru s prijateljem kojeg muče i dan danas noćne more iz rata, shvaća da je njegovo sjećanje na to razdoblje u potpunosti izblijedjelo! Pokušavajući se sjetiti što se zapravo s njime tada događalo i što je tamo doživio, obilazi stare suborce u potrazi za odgovorima...

Raditi film koji o tvojoj državi govori na negativan način i kao krivcu ili barem suučesniku groznog pokolja koji je potresao cijeli svijet, nije mala stvar, pogotovo ako je ta država Izrael, koja zbog svoje specifične povijesti, ne dopušta baš negativnu sliku u javnosti o sebi (što je i sam Steven Spielberg osjetio nakon što je snimivši "Schindlerovu listu" (1993.) dobio ultra pozitivne reakcije od strane Izraela i Židova iz čitavog svijeta, što se poprilično okrenulo u drugu smjer po filmu "Munich" (2005.)). A napraviti ga kao dokumentarac, koji dakle uključuje stvarne učesnike toga sukoba koji progovaraju pred kamerama o tome, ima još veću težinu. No, ovaj film je još i više od toga, te i u samom stilskom pogledu skače korak dalje - naime, "Waltz with Bashir" je animirani dokumentarac! Animirani filmovi su nekako komercijalno rezervirani za vesele priče i likove, pa je odabir upravo tog stila poprilično zanimljiv potez. Naravno, nije on jedini, ali je nakon pozitivnih kritika u Cannesu, možda baš najpoznatiji. U animiranom filmu se nekako zbog našeg gledalačkog iskustva sve čini manje stvarno i manje strašno, pa tako to djeluje i u ovom filmu (paralele sa onim osjećajem da je to sve zapravo nestvarno poput kakve kompjuterske igrice, pokazani su jako upečatljivo u filmu kada vojnici u tenkovima slušaju glasnu glazbu i zapravo se jako dobro provode). Ali da Folman nije pucao na tu loptu, već baš suprotno, svjedoče i realistični snimci na kraju filma, koji baš zbog "uspavanosti" naših osjetila "crtanim filmom", eksplodiraju poput bombe pred našim očima, ostavljajući jako gorak okus ne samo u ustima.

Što se samog filmskog jezika tiče, film odlikuju sjajna (stripovska) animacija i vrlo dobar scenarij, a tu su još i sjajna filmska glazba (Max Richter koji je inače za taj rad nominiran za nagradu "European Film Award") te odličan glazbeni soundtrack koji prati život mladih toga doba.


Našavši se u situaciji koju je njegov narod, uključujući i dijelove njegove obitelji, proživio samo par desetljeća ranije pod nacističkom čizmom, samo ovoga puta sa druge, one mračne strane, Ari Folman je napravio sjajan film koji odlično funkcionira kako na filmskoj, tako i na sadržajnoj razini. A da o univerzalosti teme kolektivne amnezije koja je primjenjiva za sve ratove i sve njihove veterane, niti ne pričam...

Jedan od filmova godine!

ocjena filma [1-10]: 9

sale // 19/11/2008