Lee Holloway (Maggie Gyllenhaal) je u najmanju ruku rečeno čudno, povučeno, mentalno izmasakrirano stvorenje koje se upravo vratilo iz umobolnice u kojoj su joj dulje vrijeme pokušavali objasniti zašto samoranjavanje nije društvenoprihvatljiv postupak.

Nije im baš uspjelo sudeći po malom setu škarica, joda, flasterića i ostalih potrepština od kojih se ona ne odvaja.

Obiteljska slika uključuje sestru koja se upravo udaje, umornu majku koja prema Lee uvijek pokušava izvući osmijeh ohrabrenja te oca alkoholičara koji se ni na kćerinom vjenčanju ne uspijeva "odvojiti od čašice". Neke stvari su sad pomalo jasnije.

Pozitivno je da Lee odlučuje pronaći posao uklopiti se u svijet normalnih. Javlja se na oglas za sekretaricu u odvjetnički ured E. Edwarda Greya. Normalnih, naglašavam, no tu počinje prava priča filma koja će se mnogima činiti daleko od normalne. Grey (James Spader) je daleko od običnog šefa, a ono u što izrasta njihov odnos nije baš nalik na običan odnos. No, njima to u potpunosti odgovara, čak štoviše počinju živjeti za to i ovisiti o tome. Daleko od toga da film eksplicitno prikazuje seksualne perverzije ili da se direktno nešto događa. Sve je umotano u finu dozu komedije, daje i nama gledateljima priliku da sami dočaramo neke stvari i malo pomalo nam prikazuje i nju i njega kao usamljene neshvaćene duše koje se boje vlastite sličnosti. Tj. kak to obično biva ON se boji a ona postaje sve sigurnija u to što želi.

James Spaderu ovo nije prva uloga tog tipa. Sjećate se filma Sex, Laži i Videotrake (koji mi je genijalan) a i relativno nedavnog Sudara (koji je ipak malo previše za moj ukus). Uglavnom lik Greya je negdje između, a Spaderu tolko dobro leži ta uloga da možete sami sebe uhvatiti da ga prestajete doživljavati kao bolesnog, isfrustriranog, seksualno izopačenog tipa i da Vam na kraju postaje čisto privlačan (navedeno vrijedi za žensku i gey populaciju). Možda su u pitanju ipak samo moji u ovom stanju malo podivljali hormoni.

Na kraju svega čini mi se da je redatelj htio poručiti da nema perverznog i bolesnog, već je samo pitanje definicije što sve oboma partnerima odgovara.

Nije ovo film za svačiji ukus; dapače dan nakon gledanja, moje oduševljenja s kojim sam ja nastupila naišlo je na apsolutno gađenje kod kolege s posla koji ga je jadan odgledao u kinu što je definitivno manje preporučljiva varijanta jer ne možete jednostavno ustati i otići iz kina…ili možda ipak možete, ali krajičkom volje ne želite???

lana // 27/10/2004