Kolega na poslu je danas donio CD s crtićima pod nazivom "Happy Tree Friends". Moram priznati da mi ime nije značilo apsulutno ništa, no pregledavanjem uz jutarnju kavicu, ustanovili smo da se radi o kratkim Flash uratcima, s pomaknutim životinjskim likovima (tvor koji ima mirisni borić oko vrata, majstor Dabar, invalid bez obje ruke, a imena Handy i sl., da spomenem samo neke) i brutalnim crnim humorom. "South Park" bi bila uvjetna referenca, ako ništa drugo onda zbog činjenice što u svakoj epizodi netko pogine na brutalan način, a u slijedećoj epizodi se već vrati. Veza između crtića spomenutog u uvodu i našeg cjelovečernjeg filma je više nego prisutna. Naime, oba filma explicitno prikazuju nasilje, samo što to jedan radi puno bolje od drugog...

Dakle, "Kill Bill"... (ovaj vjerojatno nepotreban uvod kao i odlaganje pisanja ovog texta tjedan dana sami po sebi govore nešto...) Naravno da su očekivanja bila vrlo visoka. S pravom, rekao bih, jerbo je Tarantino u prošlom desetljeću buknuo kao vulkan, odnosno, da uzmemo primjer iz filmskog svijeta, kao Spike Jonze za one malo probirljivije. I neka se kaže odmah, Tarantino nije bio čudo od jednog filma, jer prije Šunda su bili i Psi iz rezervoara, ne zaboravilo se.

Dečko koji je učio o filmovima tako što ih je gledao (svoje oduševljenje japanskim mafijaškim filmovima nikad nije ni skrivao) je na početku svoje karijere pokazao oduševljavajuće visok stupanj znanja & umiješnosti i sve nas oborio s nogu. Širokim masama željnim akcije je pružio istu, a one malo zahtjevnije je oduševio karakterima, nelinearnim pričama i kultnim dijalozima. I upravo su te 3 posljednje stvari ono što bolno nedostaje njegovom željno čekanom filmu...

I kada sam negdje pročitao da je Quentinov novi film rascjepan u 2 dijela (by producers or who ever) priznajem da sam popizdio. Sad, iz ove perspektive, strašno sam na tome zadovoljan jer ako je druga polovica imalo slična prvoj, ne vjerujem da bi izdržao cijeli Kill Bill paket. Naime, film obiluje scenama šikljajuće krvi iz svih živih i umirućih udova glavnih i sporednih likova (krv i nasilje, kao uostalom i sve drugo u filmu, samo po sebi nije nepotrebno, ako je u funkciji priče, ali ako nema i nečega više od toga - a kod Tarantina se očekuje PUNO više, onda je to u najmanje ruku isprazno), relativno dobrom glazbom (ali ne tajmiranom tako dobro kao u Šundu) i odličnom Umom Thurman, koliko odlična u takvoj ulozi može biti. A obiluje i sponsored by kadrovima, doduše suptinlije izvedenih nego kod 007 filmova, ali ipak bolno prisutnih. I bez većeg izljeva mojeg osobnog razočaranja, reći ću samo da se vidi i iz ovog primjera da Tarantino zna režirati. Zgodne su i scene Anime critća ubačene u film. Ali. Ali, nasilje u filmu, kojeg ima ohohohohohohoho, nije ni blizu smiješno kao u spomenutom crtiću na početku texta. A obzirom da osim njega i nemamo bog zna što u filmu, ni sam film nije nešto. U biti, sve se svodi na to kakav je vaš odnos prema sceni u Pulp Fictionu u kojem Travolta slučajno raznese glavu onom klincu u autu. Ako vam je ta scena bila super zbog efekta iznenađenja i velike doze originalnosti, te svih spika i događaja koje je ona kasnije proizvela, tada smo na istoj valnoj duljini. Ako vam je pak sam kadar rasprskavanja krvi po autu bio super kul, Tarantinov hommage japanskim borilačkim filmovima je film u kojem ćete u potpunosti uživati.

ocjena filma [1-10]: 5

sale // 14/01/2004