Jedan običan dan u školi započinje s okupljanjem djece, pripremama za prvi sat te obješenom učiteljicom usred učionice. Horor toga prizora obilježava cijeli razred omiljene učiteljice, a pogotovo Alice i Simona jer su oni jedini od djece koji su je vidjeli u tome stanju. Psihologinja, zabrinuti roditelji i škola koja još nema zamjenskog učitelja, razgovaraju i promišljaju kako dalje postupati s djecom zbog onoga što se dogodilo. Nova boja i asketski opremljena učionica, koja se unatoč svim tim preinakama ne može izbrisati iz umova djece, postaje mjesto koje označava i vodi samo jednoj misli. Ravnateljici dolazi Bachir Lazhar. Alžirski imigrant, o kojemu postupno saznajemo više, dolazi na svoju ruku, nameće se kao idealna zamjena, iako zapravo i nema nikakve posebne papire ili dokaze o svojem učiteljskom stažu u Alžiru. Zbog idealnog trenutka i nedostatka zainteresiranih zamjena Lazhar uspijeva dobiti učiteljsku poziciju. Lazhar je posebna biljka, djeca su isprva povučena i u nekim segmentima prgava, ali njegov anakronistički pristup i striktno slijeđenje kurikuluma postaju toliko jasni da pružaju svojevrsno utočište djeci. Njegov pristup ne dolazi s visoka, a njegova utemeljenost u nekim drugim vrijednostima u isto vrijeme pomaže i odmaže u pristupanju djeci koja se ne nose lako s tragičnim događajem. Lazhar nastoji otvoriti djecu, a njegova predanost i usredotočenost da se o smrti učiteljice govori razumno i s određenom oštrinom miješa se s otkrivanjem njegovog privatnog života. Bachir je u postupku dobivanja azila, u Alžiru su ubili njegovu ženu i djecu, a njegovo tugovanje i prihvaćanje te strašne sudbine ostaje samo na njemu, njegovom odvjetniku i sudu koji razmatra njegovu molbu za politički azil. Bachir se zajedno s djecom upušta u oporavak koji nije jednostavan ni brz. Njihova komunikacija i razumijevanje proizlazi iz britkog i naizgled jednostavnog scenarija koji nastoji ostati na strani što jasnijeg i ogoljenog pristupa životnim previranjima i snalaženjima u istima. Glavni glumac sa svojom karizmatičnom smirenošću utjelovljuje ovaj lik s lakoćom koja cijelu pozadinu čini realističnom i posebnom. Ono što on nosi unutar gospodina Lazhara donosi potrebnu težinu cijelome filmu, a u isto vrijeme pokazuje ranjivost i pristupačnost koje olakšavaju djeci da ga prihvate i usvoje kao svojeg. Njihova prisutnost, njihova mladost, njihovi problemi, frustracije i odnošenje s onime što ih okružuje prolazi kroz Lazharov tretman. Međusobno se pomažu, a da pri tome ni ne znaju da se Lazhar putem njih nekako nosi sa svojim, puno težim gubitkom. Kraj godine donosi razrješenje koje se moglo uhvatiti tijekom filma, a koje na neki način, unatoč tome da se radi o još jednom rastanku, služi kao pokazatelj da su svi okrenuti prema novome smjeru. Život ide dalje, uz praznine i teret svega onoga što je prošlo. No i uz vrijedno saznanje da su to samo neki od sastojaka kompleksnosti života u svoj njegovoj jednostavnosti svakodnevnog.

ocjena filma [1-10]: 7

robert tabula // 25/03/2013