Šokantna istina o proizvodnji hrane, tržišnim cijenama koje su neprilagođene zbog subvencioniranja određenih proizvoda i načina proizvodnje, miješanju politike i biznisa, kemijskom prilagođavanju i unazadovanju hrane, u ovom dokumentarcu nije prezentirana na teški i patronizirajući način. Redateljevi sugovornici su između ostaloga i autori knjiga koji govore o mnogobrojnim problemima prehrambene industrije u SAD-u, a jedan od njih, Erick Schlosser, u prvim scenama filma govori kako mu je najdraže jelo hamburger sa pomfritom koje jede u istoj sceni. Dakle ne radi se o ljudima koji su u potpunosti odvojeni od konzumerističke strane svih vrsta hrane, ali se radi o zanimljivim i informiranim sugovornicima koji očekuju transparetnost, poštenje i pravednost u jednom od najvažnijih segmenata ljudskog života. Vizualni ton filma, pogotovo u prvih 20-ak minuta podsjeća na inovativne reklame i igre riječima koje gotovo nikada ne predstavljaju pravu istinu o nečemu, ali u ovome slučaju daju filmu zanimljivu vizualnu perspektivu - iako je tema teška, način na koji dolazi do gledatelja je lagan i pitak. Što je za ovakav dokumentarac vrlo pametna ruta jer bi vjerojatno odvratio veći broj gledatelja sa suprotnim pristupom. Sa svakom minutom teme postaju sve konkretnije u informiranju o onome što stoji iza šarenih proizvoda i tisuće i tisuće ambalaža na policama ogoromnih supermarketa. Podijeljen na tri segmenta, dokumentarac prati tri glavne teme - način na koji se proizvodi meso, način na koji se proizvode žitarice i povrće, te socio-politički okoliš koji su stvorile masivne kompanije koje drže veliki dio tržišta. Ono što se teško može obuhvatiti i čuti u nešto više od 90 minuta ovoga filma je samo jedna kap u moru, a od nje su, barem meni, nastali veliki valovi. Kada saznate da 80% industrije mesa u SAD-u drže 4 kompanije i da se ta masovna proizvodnja odvija u samo 13 klaonica, a da se životinje drže u očajnim uvjetima i hrane hranom koju njihov organizam uopće ne podnosi, teško je prihvatiti činjenicu da je film tek zagrebao površinu jedne od tema u filmu. S druge strane teško je uopće pojmiti kako je samo jedna kompanija (Monsanto) uspjela stvoriti situaciju u kojoj su oni vlasnici 90% svih sjemena soje, koja se u Americi koristi u proizvodnji mnogih proizvoda, prehrani životinja, itd. I to samo zbog zakona koji je omogućio da se život može patentirati. Ako kojim slučajem zaprašivanjem zraka vaše sjeme mutira, Monsanto postaje vlasnik istoga. Sjeme je na područja SAD-a gotovo izumrlo, a svatko tko ne prati liniju manjeg otpora upada u beskonačne pravne bitke koje relativno brzo, zbog nemjerljivo manjeg novca ne može otpratiti do kraja. Priča ne staje na tome. Redatelj pokriva mnogo područja, što je u jednu ruku i dobro i loše. Svakako bi bilo zanimljivo da se snimi još filmova, ali i web stranica filma nudi pregršt materijala za čitanje bez kojih se ni ne može dobiti veća i jasnija slika. U ograničenom vremenu trajanja redatelj je uspio obuhvatiti veliki dio onoga što je krivo u prehrambenoj industriji. Iskorištavanje imigranata, zlostavljanje životinja, mijenjanje kompletnog načina kako se netko prehranjuje te način na koji se sistem sustavno zlouporablja djeluje puno strašnije od najgore koncipiranih teorija zavjere koje nemaju veze s vezom. Unutar filma se pojavljuju i neke kompanije i farmeri koji rade organske proizvode, oslobođene loših uvjeta, loših plača, te kriminalno zlih načina kako se hrana proizvodi. Njihovi problemi i uspjesi pokazuju kako se stvari mogu raditi i na druge načine. Iako film kasni u naša kina, sada već gotovo 4 godine, radi se o jako zanimljivom i poticajnom pogledu na svijet proizvodnje hrane i njezine konzumacije. Svakako pogledati.

ocjena filma [1-10]: 8

robert tabula // 10/01/2012