Kriptidi su nešto najzanimljivije što je izašlo iz Zadra još od benda Branko? (govorim o bendovima koji nisu metal, a što se metala tiče- čekirajte Narrow Cold, odličan srednjestrujaški death doom), a ako vam to nije dovoljno onda eto, nešto najzanimljivije još od Just Fine, prosto da izjava dobije na težini. I dok su s prvim albumom oduševili, a po mom sudu na drugome malo previše otišli u bezbrižni Partibrejkers stil rokenrola, na ovome se albumu vraćaju jači nego ikad. Zamislite da netko uzme laganije stvari sa Cop Shoot Cop-ovog albuma 'Release', posudi saksofon od Morphinea, ubaci usnu harmoniku i tome svemu doda jednu blues dimenziju, pa na kraju sve to začini sa zdravom dozom improvizacije. Forma jest ona rock pjesme, ali je bend previše slobodan u svojoj izvedbi da bih išta mogao reći sa potpunom sigurnošću. Besplatno se može skinuti na Bandcampu, a fizičke kopije će se najvjerojatnije kroz par mjeseci naći u katalogu čuvenog labela Slušaj Najglasnije!



Album otvara 'Radost' koja počinje kao saksofonska punk poskočica, ali onda prelazi u srednji tempo dok mi vokali djeluju improvizirano, što je konzistentno u okvirima freestyle benda. Dva glavna segmenta koja se izmjenjuju, nije pretjerano komplicirano, a sa upaljenim efektima na računalu bas gitara zvuči kao da je uzeta sa nekog Unsane albuma. Nastavljamo sa pjesmom 'Maćeha', čija je okosnica jedan solidan funk groove praćen usnom harmonikom, nešto kao kad bi iz pjesme 'Razuzdan i lud' od Kojota gitare zamijenili harmonikom i malo usporili. Otprilike tako, ali onda dolazi do sumanutog maničnog ispada koji drma slušatelja iz groove letargije da bi se sve pretvorilo u galopirajući punk. Ovakvo šaltanje stilova i kombiniranje instrumenata sa žanrovima gdje inače ne bi imali mjesta je u najmanju ruku osvježavajuće, a na hrvatskom glazbenom nepotizmu… ovaj nebu- definitivno i kuriozitet (u smislu da Kriptidi za razliku od puno toga ekšli valjaju).

But I digress, sljedeća stvar na redu je 'Neželjeno dijete', gdje bi aluzije na spomenuti Morphine bile jednostavno prelagane, jer vokalni stil i općeniti 'drajv' pjesme imaju jedan dinamičan štih savršenog spoja forme i improvizacije, a vokali bi se bez previše truda uklopili u bilo što iz alternativnih devedesetih. 'Rakija' je pan-slavenska vrijednost, iza koje dolazi 'Vatra', isto u ovom nekom življem groove tempu i dosad je najviše … ukalupljena? Ne, nije to prava riječ, ali stvar je dosta repetativna čak i uz povremene prekide. Moj osobni favorit na albumu je 'Mašina' koja bi, da ima cijeli asortiman rock instrumenata bila vrhunska industrial rock stvar. Sad mi već pada na pamet kako me vokalni stil zapravo u jednoj maleckoj mjeri podsjeća na narativni stil gospodina Zoffa, frontmena kultnog Grča (zajebana imena izbacujem s razlogom).

'Okrenuo sam leđa sjeni' ovako po naslovu zvuči kao nešto što je Goran Bare izvukao iz šupka 5 minuta prije nego što je morao ići u studio (ozbiljno ljudi, najgora posljedica narkomanije je naknadni pozitivizam), ali sama pjesma je… osamdesete? Driverski electro-wave i najpristupačnija na albumu sa vrhunskom lajnom teksta "sve što imam rekao sam, što sam mogao dao sam, sad je vrijeme da odem". Zbilja se nadam da na kraju neće biti tako, a stvar dalje nastavlja uvodeći rock elemente iako je ovo u svojoj suštini zajebancija sa electro osamdesetima. 'Lobotomija' je malo teži i kontemplativan komad koji pred svoj kraj podiže tempo i završava u skladu sa zadanim gabaritima albuma, kojeg kraju privodi pjesma 'Kopile Mediterana i Balkana'.

Kada bih morao raditi top 5 aktivnih domaćih izvođača, a da nisu punk ili metal- možda bih mogao nabrojati tri. Možda.

Kriptidi su među to troje.

Tracklista: 1. Radost, 2. Maćeha, 3. Neželjeno dijete, 4. Rakija, 5. Vatra, 6. Mašina, 7. Okrenuo sam leđa sjeni, 8. Lobotomija, 9. Kopile Mediterana i Balkana

ocjena albuma [1-10]: 10

marko šiljeg // 08/04/2025