Nekoć istinski dragulj i jedan od vitalnih pokretača metalcorea, danas itekako omiljenog i komercijalnog teškog žanra u zadnjih desetak godina je pokazo ozbiljne karakteristike šmirglanja i glancanja stare hrđe, premazivanja novom temeljnom bojom i pokušaja da sve izgleda svježe. Međutim, uz sav napor da ovih svega 35 minuta ostavi visok dojam, činjenica jest da bend ima jednu veliku kočnicu: same sebe zbog shematskih paradigmi kojih se nikako ne mogu otarasiti. Dva vitalna singla, uzeti ću si za slobodno, melodic deathcore "Forever aligned" i umjerenog tempa "I believe" (USA hard rock no. 24) su gotovo smiješni sa cvrkutavim gitarama, dobro poznatim riffovima i himničnim vokalom Jesse Leacha pomalo bezobrazno zadirkujući (ne)potrebnom kompetentnošću o smislenim problematikama današnjice (kršćanstvo, primjerice, sa stihovima 'svjetlost će voditi moj put, neću biti zaveden/ vjerujem da ima nade za bolje dane'), ali sve u svemu, ovdje se od pjesme do pjesme osjeća lirski pad u bezvrijednost, svaštarenje i okolišanje posjekavši mnogo zanimljivih poanti i poruka koje je bend nekoć imao. S druge strane, stil i produkcija su nešto manje upitni kolaborirajući između pretjerane čistoće i frustrirajuće zdepatosti u sukobu s novim metalcore generacijama miš-maš groteskama u kojima su zadržali prepoznatljivost pokušavajući prizivati magiju prva dva krucijalno epohalna albuma. Ta njihova stalna promjena raspoloženja od grčevitog i agresivnog do posve sentimentalnog jest u zadnje vrijeme toliko otrcana da postaje ravni poligon bez odskočne daske: stalno se primjenjuje i repetira bez one nekadašnje suptilnosti iskonskog izgaranja. To je pokazatelj kreativnog umora. Niti Bono Vox odavno nije govornik generacije.



Kada bi se samo konstruktivno zadržali na stilu, uvodna "Abandon us" zaista razara metodičkim hardcoreom s ponešto NWOTBHM elemenata i očekivanim progressive zahvatima s uvijek dotjeranim 'catchy' solažama Adama Dutkiewicza, ali ček, bremzaj, čemu fade-out završetak? Nešto vrlo slično je i s "Discordant nation": pun kufer promjena sabijenih u 2.41, pa onda "Aftermath" s baladičnim uvodom i žustrim tempom, a naravno, ne treba niti spominjati da se kroz svaku pjesmu revitaliziraju poznate melodične, skoro pop-punk vokalne arije.



Svojih velikih grunge uzora Soundgarden i Alice In Chains ponovno su se uhvatili u "Where it dies", može se konstatirati i u "Collusion", samo dakako s razlikom što bubnjar Justin Foley lupa blastbeatove, ali u principu, sve je to skoro pa isto. "The fall of us" je još jedan korak s deathcore komunikacijom i može zadovoljiti stare fanove, po mom mišljenju je najbolja stvar, ima i psihodeličan Black Sabbath umetak, a osim toga je i najdulja dozvolivši da se raširi na 4 minute i 20 sekundi. Na koncu, još jedan grunge riff "Broken glass" uz taj fantastičan Foleyev topot, spašava ovaj album od kreativnog fijaska. Završna "Requiem" koristi i melodic death u baladičnom raspoloženju ostavljajući čitav dojam albuma na upitnoj razini.

Bez obzira što se današnji metalcore poprilično udaljio od čistog pojma metala, a pogotovo 'core' atributa, teško je poreći da ovaj album i dalje nije u metalcore žanru. Jasno jest da su Dutkiewicz & co već postarijeli momci koji razmišljaju o nastavku karijere smanjivši intenzitet energije, jebate, ako nastave dalje, a sigurno će, moraju biti kondicijski spremni na vraško zahtjevne turneje. Možda je ovo njihova vizija metalcorea kojeg će svirati sa 60 i više godina, ali onda treba pjevati iz dijafragme, a to Leach već sada, sa 46 godina sve manje može. Možda će doći novi, mlađi frontmen. Teško je odrediti što Killswitch Engage uopće više mogu u metalcoreu napraviti. Čini se da su njihova kreativna i moćna vremena prošlost.

Naslovi: 1.Abandon us, 2.Discordant nation, 3.Aftermath, 4.Forever aligned, 5.I believe, 6.Where it dies, 7.Collusion, 8.The fall of us, 9.Broken glass, 10.Requiem

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 04/03/2025