Monte Penumbra je disonantni black bend iako nije uvijek tako bilo. Bend koji vidim da se najčešće spominje kao usporedba je Aosoth. No ne bih sad o tome. Tri godine su prošle od hvaljenog albuma 'As blades in the firmament', pa da vidimo što su to ovi Portugalci smisali u međuvremenu. Otvarajuća 'Ab.gott' nakon kratkog uvoda kreće sa nekim srednjim blastom, gitare su dominantne, zvuk nije previše krljav. Potom dolazi do uleta vokala koji su, za razliku od prošlog albuma, malo smanjeni u mixu. Ostalo je sve što biste i očekivali od disonantnog blacka. Učestale izmjene, u ovom slučaju manje utjecaja deatha, ali je za to atmosfera on point. Sasvim dobar početak albuma, a sviđaju mi se i mid-tempo dijelovi koji se nađu tu i tamo.



'Void of quietude' počinje kao nešto što bi radio Mayhem, pjesma potom kombinira bolji grandiozni i povremeni blast segment da bi krenula u totalni disonantni kaos kao bridge prema atmosferičnom dijelu koji opet, malo prebrzo prelazi u blastbeat. Definitivno šteta sporih dijelova jer su odlični, dok su blastevi i klasično black metal nabijanje ok, ali ništa postebno. Opet učestale izmjene, i doslovno frustrira kada čujem dio koji bih osobno produljio da se ponovi samo jednom. Prekid pjesme i onda slijedi dio sa klavijaturama koji ju odjavljuje. Doslovno svaki segment dosad je mogao biti duži i osobno bih kao osnovu svake pjesme uzeo totalno druge riffove.

'Lux eleta' ima neki sablasni intro koji je na sreću kratkotrajan, doduše ni gitarski dio koji dolazi nije previše inventivan, a njega su odlučili ponavljati do iznemoglosti. Doduše sama pjesma se kasnije iskupljuje kaotičnim black metal riff-o-ramom i ako iole slušate disonantni black nemam vam puno toga više za reć. Riffovi su dobri, izmjene česte i zasigurno iznad prosjeka. Negdje na pola pjesme dolazi do usporavanje gdje ako mene pitate bend briljira, no to opet kratko traje, dok je sami kraj pjesme varijacija na tu temu sa vokalima koje neću kvariti opisom.

'Sub forma de animal' počinje odmah žestoko, sa black metalom kao iz najboljih dana, dok opet najbolje momente daju usporeni dijelovi. Black ko black je standard, i opet ti synthevi za odjavu pjesme. Dosad najlošija na albumu. 'Murrain unveiled' se čini da je napokon priglrila sporinu i težinu kao okosnice, jer bend zaista briljira u tim grandioznim dijelovima, no i ovaj riff se razvija u nešto brže. Sreća pa je jedno pola pjesme provedeno u igri sporo-razvijeno, dok bi prvi blastovi došli kasnije te slušatelju ponudio black metal. Ništa posebno i koliko god sam bio uzbuđen recenzirati ovo, na drugo slušanje dojam je osjetno slabiji. 'To Sleye No Begining but an End' ne donosi ništa novo, dok album u istom fazonu kraju privodi skladba 'Stamen of barrennes' koja me na momente čak podsjeća na rokenrolskiji Satyricon, što nikako nije kompliment.

Ako volite black metal svidjet će vam se, ali mislim da bi ove godine moglo biti puno boljih izdanja u disonantnoj niši ovog žanra. Prethodni je album bio puno bolji.

Tracklista: 1. Ab.gott, 2. Void of Quietude, 3. Lux Electa, 4. Sub Forma de Animal, 5. Murrain Unveiled, 6. To Sleye No Beginning but an End, 7. Stamen of Barrenness

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 27/01/2025