ANDREA LJEKAJ: Terapiya (ATJE Audio/ Proton USA, 2025)
Huh! Ne znam i nisam siguran što ustvari ove predugačke pedeset i dvije minute debitantskog albuma zagrebačkog elektronskog kompozitora trebaju predstavljati. Najavljen kao hvaljen i nagrađivan autor koji je radio masu remikseva (između ostalih Jonas Saalbacha, James Sisiona, Mangroove, Brian Cida, Marc Grabbera, Je veux, pa i one kolaboracije Chui & Josipe Lisac), a i vlasnik je nekih 15-ak autorskih EP izdanja s kojima je pokupio te pohvale od 2015. naovamo.
Da pogrešno ne preduciram ono što fakat ne znam o tim ranijim izdanjima jer ih nisam slušao, "Terapiya" kao kompletan album je stilski mišung, naravno intrumentalnog karaktera u kome uglavnom vitalan oslonac vode minimalistički eksperimenti ambijenta i atmosferičnosti kroz bogatu žanrovsku paletu, ali daleko od neke ekspresije, a još dalje od čvrste đuske za plesne podije. Uronjen u melankolično raspoloženje, ali nikako mračnog ili teškog karaktera, album otvaraju stari singlovi "Febra" i "Sapore", synth/ trip-hop komadi s ponešto glitch elemenata pokazavši da imaju solidnu odskočnu dasku za ritmičke figure, rani acid-techno i konverzaciju s udaraljkama. Da li analognim ili sampliranim, zaista nemam pojma, no Đuro dobošar (Kalikamo/ Kudikamo?) ovo sve može odlupati s pola snage.
Na momente se učini da Ljekajovi eksperimenti zađu u dub ("Signalia") na tragovima The Orb križajući Cabaret Voltaire s konca 70-ih i obaveznih 80-ih (posebice u temama "Tonitura" i "Fumifer" od čega ova zadnjespomenuta ima dosta šmeka naslovnjače "Code" albuma iz 1987., samo manjka onaj vokalni dio 'give me your name/ give me your code'), a elektronski efekti su vrlo slični onim čudesima pokojnog genija Richard Harold Kirka kada je radio s prastarom tehnologijom - najjednostavnijim synthovima, moog-om, ritam mašinom, kratkovalnim radiom i magnetofonima. Najbolji dio, po meni je "Salto", malčice čak i rasplesani dašak Detroit techna s ponešto funka, ali kao i čitavom materijalu nedostaje hrabrosti i energije jer je sve ovo premekano i gnjecavo.
Naslovna tema "Terapiya" pokazuje blage konotacije acid-jazz atmosfere, naravno od jazza nema ništa osim što se povremeno pojavi zvuk disonantnog klavira (4 puta), a ritmika djeluje kao odsvirana (mada uopće nije), te se dolazi do spoznaje da je ovo hipsterska furka sa ciljem da bude neki novi Chui ili, ako ne projekt Toni Starešinićeve ekipe, onda pratećih frakcija. Neke stvari imaju senzibilitet Me Raabensteina i njegove etikete Nonine Records od prije desetak godina, a i onog dosadnog Laurent Garniera iz 90-ih otkrivajući toplu vodu poput novih psycho-rockera koji revaloriziraju Pink Floyd.
Uglavnom, vrlo dosadan i neinventivan album uz kojeg se čak niti napušen ne može osjetiti 'high'. Andrea je na ovome predugačkom debiju otišao u dosadu i koketiranje sa žanrovima i ritmovima, umjesto da se posvetio usmjerenom stilu, a koji je to, uopće nemam pojma jer ovdje ima i d'n'b i deeep-techno i acid-house, ali ama baš ništa konkretno. Da bi otišao na njegov tulum - ne bi. Vjerojatno bih zaspao nakon prve pive. Nema uzbudljivosti, dosadan je kao stari kolega koji vam priča jedne te iste stvari.