Bože moj, John Cale ima 82 godine i još uvijek punim intenzitetom snima nadahnute albume. Sjećam se kad je navršio 60 objavivši "HoboSapien" (2003) da su neki komentari bili 'pa kako mu se još uopće hoće?', a kad je na 70. rođendan realizirao "Shifty Adventures In Nookie Wood" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=15271 (2012), mnogi, uglavnom štovatelji The Velvet Underground su ga vidjeli jednom nogom u grobu unatoč sjajnoj kondiciji. Prošlogodišnji album "Mercy" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32037 samo je potvrdio da je unatoč poznim godinama i dalje moderan, buntovan, elegantan i fleksibilan. Što donosi ovaj 18. album umjetnički nazvan "POPtical uoᴉsnllI" koji se, jako zanimljivo, konačno našao i na UK no. 32, pa čak nakon dugo vremena i u USA kao no. 10, ali na Independent listi? Prije svega, ovdje nema one gomile skupih studijskih muzičara i meštara, sve je napravio u kompaniji s menađerom Nita Scottom u njihovom LA studiju odvalivši na nešto više od sat vremena uglavnom elektronsku glazbu plesnog karaktera kombinirajući hip-hop i pop-noise oživljavajući duhove svojeg ranijeg stvarateljstva u prilično zabavnoj dekoraciji, sasvim suprotnoj onom mračnijem, ali jako dobrom prethodniku. Reklo bi se, po raspoloženju, ovdje se posvetio vlastitoj, sumornoj mašti kroz ciničan obzor na neminovno starenje, no tko će ga znati... kako je krenulo, možda ga strefi uistinu pozna starost 'doživjeti stotu' poput našeg Jože Manolića (umro u 104.), pa će ovaj album biti još uvijek mladenački, da se poslužim stihovima 'neka ti se u budućnosti dogodi bolji život od prošlosti' u diskoidno rasplesanoj temi "Davies and Wales" uz upozorenje 'izbjegavajte greške iz mladosti, nije nas briga koga smo povrijedili na putu prema gore'. Šteta što ova stvar nije izabrana za singl, paše u new-romantics ABC, Tears For Fears i Comsat Angels. Kolekcija od 13 pjesama ima razdraganu čar eleganto modernog popa kao da se takmiči s hipsterima kojima Cale može biti pradjed, zvecka hitnostima i fokusiran je na mudra načela, prvo samohvale "God made me do it (I don't ask me again)" kroz minimalistički dark/ synth-wave taman za obredni The Human League, a onda ga iz pjesme u pjesmu dovlači i provlači mnoštvo intrigantnih karakteristika. "Calling you out" zvuči poput David Sylvianove faze prva dva solo albuma nakon razlaza Japan, kombinira se elektronska produkcija i akustika sa sampliranim glasovima, ako znate što li sve nije pokojni Holger Czukay tonski preuredio u Sylvianovoj produkciji (čitaj čudesa), "Edge of reason" driverski pulsirajućim acid-pop fleksibilnostima osluškuje primjerice produkciju škotskog Bearsuit Records razmatrajući nadu 'kroz kišu', a gnijevna "I'm angry" sa zloslutnim ambijentom je ustvari razigrana poema za uvod u prvi singl "How we see the light", lagani post-punk/ retro plesnjak koji će podsjetiti na blago elektronske Interpol uz promišljanje o prekidu emotivne veze koji može donijeti priliku za nova iskustva, hej? Čovjek tako razmišlja sa 82 godine? Ili je ovo samo metafora njegove čitave karijere. Uostalom, pogledajte video kako se barata i manipulira svijetom, ovo je jasna alegorija tko nam, kako nekad davno rekoše Beograd 'oni su kontrolori i imaju moć, da nam dan stvore u noć'.



Stari Cale je toga odavno svijestan još od 60-ih godina prošlog stoljeća, Vjetnama, neuspješnih hippy akcija i angažiranog punka kome je uvijek prilazio s velikim oprezom, pa je tako odbio zamolbu veleznačajno utjecajnih The Pop Group da im producira prvi album u čemu se fakat zajebao ("Y", 1979 je producirao Dennis Boveli s Barbadosa), a frontmen Mark Stewart i gitarist John Waddington su umrli 2023., no navodno The Pop Group i dalje rade, jebate... Tu se povezuje lirska crta ovog albuma gdje Cale priča da je u posljednjih, poprilično godina izgubio mnogo prijatelja, vršnjaka i suradnika, naravno Lou Reeda, Bowiea, Nico, ali i gleda o raspadanju svijeta kroz prizmu apokalipse nadahnutim igrama o planetu punom mržnje, noćnih mora, dubokih negacija, te je kao takav pun zabave unatoč ozbiljnom velškom hladnom, mrtvom, dark/ gothic vokalu uživajući u negativnom humoru.



Nadalje, ovdje se pjesme nižu lucidnim poetikama: "Company commander" ulazi u post-electro industrial ambijentalnih D.A.F. angažiranim leksikom da 'desničari spaljuju vlastite knjižnice', drugi singl"Shark-shark" je ubjedljiv electro-industrial hit i za plebejce o morskom psu, otmaču, čak i s dozom rasizma, ali uzmite za oprez, može biti, a i ne mora, Cale je zajeban art-rocker što god da radi i nikad ne napravi 'narodski' prepoznatljivu modernu indie-rock pjesmu, kao primjerice The National ili Coldplay, ali ima šlih o 'pobjedniku na kraju' s obzirom na način koji plešeš i kako shvaćaš. Ovo je hit. Čak i za radio, a da ne govorim o plesnim podijima na kojima mnogi pojma neće imati tko je autor. Noise-rock je ovdje dosta izražen s gitarskom potkom u jednostavnom 4/4 tempu dodavajući post-punk/ noise gitare, ali znam uobičajene noisere, reći će ovo je sranje, kao i uvijek. Najbolji su Lizardi i pokojni Albini, te Butthole Surfers. A zašto ne bi i dance-noise nalik na techno bio dobar napredak?

Sve u svemu, ima još itekakvog potencijala u njegovoj uobičajenoj minimalističkoj strukturi od koje praktički nikad nije odustajao, nisu ga tangirale progressive i kompleksne tendencije, pa se redovito hvatao u korak sa zvukom, a nikako stilom. Ovaj album bi podjednako sjeo i u doba komercijalne faze krautrocka, new-wavea, dark-wavea, synth-popa, new romanticsa istom kao što paše i u ova retrospektivna vremena kada u pop glazbi skoro pa da više i nema avangarde.

Naslovi: 1.God made me do it (I don't ask me again), 2.Davies and Wales, 3.Calling you out, 4.Edge of reason, 5.I'm angry, 6.How we see the light, 7.Company commander, 8.Setting fires, 9.Shark-shark, 10.Funkball the brewster, 11.All to the good, 12.Laughing in my sleep, 13.There will be no river

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/07/2024