Čisto solidno izdanje od njujorškog tandema u sastavu Michaela Berdana i Bena Greenberga. Za one koji ne znaju, radi se o industrial rock bendu koji zvuči nešto kao mamurni KMFDM ili surovija demo verzija pjesme 'Vortech I' od Cubanatea. Uspješno spajajući cyberpunk stranu žanra sa elementima tradicionalnijeg pristupa, nije sad da je u pitanju nešto revolucionarno novo, ali je kvalitetno i više nego solidno ispunjava predviđenu funkciju. Album otvara naslovna 'American standard' koja počinje manijakalnim deranjem, da bi nakon nešto više od minut ipo prešla u nekakav repetativni tejk na Jesu stil. Bipolarnost između agresivnijeg vokala i mirnije muzike je ok, pogotovo ako uzmete u obzir da bi kod više konvencionalnih sastava glazbenu pozadinu ispunjavala nekakva generična elektronika ala "zla" muzika u američkim filmovima i serijama. Ovako je to jedan monolitni komad koji zapravo počinje tek nakon 8 minuta kada se uključe svi instrumenti, no stvar ne dobiva previše na dinamici već je sasvim zadovoljna u svojoj sporo-razvijajućoj masivnosti, barem dok ne dođe do 17. minute, kada u potpunosti mijenja pristup i postaje nabijačina, iako atipična jer na sumanuti tupa tupa ide glazba kao da iz Physicista od Devin Townsenda izbacite metal otprilike. Bolesno, ali ne i morbidno grandiozno. Jesu na bipolarnom ADHDu je moj novi preferirani subžanr. 'This is not a prayer' je mistična zato što negacija nije definicija, a pjesma je više odmak u smjeru onoga što bismo i pomislili kada se napiše termin 'bolesno'. Za razliku od prošle pjesme više usmjerena na industrial, i po svojem sentimentu bliža nečemu ala Dissecting Table, sa svojim distorziranim synthevima i teškim srednjim tempom. Treća stvar 'Clemency' figura više kao industrial metal stvar, ali metal joj nije hyper kao Ministry, već teži alt metal devedesetih, te se oko nekih doba sa svojim istaknutim basom opasno približava stilu Godflesha, ali ne prelazi granicu jer ovakvo nešto se može uredno čuti i u jednoj 'Black rain' od Soundgardena. Kako stvar dalje odmiče, riffovi postaju teži i agresivniji, no sve je i dalje u istom fazonu pa ne možemo govoriti o prevelikim oscilacijama. Treba nečim i napuniti tih malo ispod 8 minuta.



Posljednja pjesma je 'Permanent embrace', najkraća i najžešća na albumu, koja nastavlja tamo gdje je prethodna stvar prekinula, ali predstavlja i progresiju uvodeći elemente čistog simfonijskog black metala (?), blastove i duge grandiozne tremole koje prekida makinistički odrađenih 6/8, da bi se stvar na kraju vratila u taj malo mračniji stil i efektno dovela album svome koncu.



Odličan. Stvari su duge, ali ne pilaju, manijakalni vokali su definitivno osvježenje u odnosu na generični 'distorzirani KMFDM' stil, više različitih glazbenih utjecaja na sami stil je definitivno plus. Dijapazon publike za ovo bi bio od fanova Godflesha do fanova Swansa.

Tracklista: 1. American Standard, 2. This Is Not A Prayer, 3. Clemency, 4.Permanent Embrace

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 03/09/2024