Ira Kaplan i Georgia Hubley od samih su početaka glavna osovina benda, te pjevačka, spisateljska i sviračka (gitara i bubanj) snaga. Mijenjali su samo basiste. I to četrnaest (14) njih. Sadašnji basista James McNew, iako je novi po prezimenu, s njima je još od 1991. Prvi album koji su zajedno snimili je njihov peti album "May I Sing With Me". Godinu dana kasnije, objavili su "Painful" za izdavačku kuću Matador, na kojoj su ostali do dana današnjeg.

Ove dvije činjenice ih čine jednim od najdugovječnijih bendova s konstantnom postavom (27 godina) i najvjernijih bendova izdavaču (25 godina), a koji sviraju konstantno bez prekida.

Osim petnaest studijskih albuma, objavili su i pregršt kojekakvih kompilacija, kolaboracija, soundtrackova, pa čak i album s coverima ("Fuckbook"), koji su objavili pod imenom Condo Fucks. Ta činjenica da vole obrađivati pjesme drugih izvođača rezultirala je gomilom odličnih obrada, što poznatih, što nepoznatih izvođača. Između ostalih na tapeti su im se našle Friday I'm in Love od The Cure, Do they know it's Christmas od Band Aida, a jedna od najboljih je svakako Ray Daviesova This is Where I Belong.

Ako niste znali Ira i Georgia žive u sretnom braku.

Kako članovi benda podjednako vole brže i bučnije pjesme i sporije i laganije pjesme, tako su im i albumi, barem ovi posljednji ugodna kombinacija takvih ritmova. Tako ovaj album započinje s finim velvetovskim instrumentalom You Are Here, koji se pretvara su finu laganicu s Shades of Blue, na kojoj glavne vokale drži Georgija. Mirno i ugodno je i dalje, uz She May, She Might koju je zapjevao Ira i sve nešto miriši na Velvete.

I onda, nakon tridesetičetiri godine rada snime ultimativnu ljubavnu pjesmu. I da su samo tu pjesmu ikad snimili bio bi im zahvalan. Nisam siguran da je pošteno bendu, koji svira tolike godine, reći da su nakon toliko godina snimili najbolju im pjesmu u karijeri, iako bi to po nekim pokazateljima trebao biti znak da još uvijek žele i mogu, te da se nisu uljuljuškali i da snimaju albume samo zato jer misle da trebaju. Imaju oni i prije genijalnih i pregenijalnih pjesama, no ova me potpuno izbacila iz takta. Jednostavno nakon nje ništa više nije isto.

I am just some guy barely polite
The civil tongue and I barely collide
It builds inside until I just let it fly

I am just some guy with too much pride
And all that that implies
I won't tonight
Way too snide
It's not hard to verify

But if it's not too late
If I could protect you
Whenever you expect me to for you
When everything's hurting
Things are uncertain
Maybe I could be that guy

But if it's not too late
If I could protect you, whenever you expect me to for you
Whenever there's hurting things are uncertain
Maybe I could be that guy, I'd like to try

Iza nje na albumu slijedi još 11 fenomenalnih pjesama. Iako mu naslov sugerira drugačije, ovo je jedan od najmirnijih albuma u karijeri. Velik dio pjesama čine atmosferični instrumentali, koji su više nego odlični, no malo ipak razbijaju tijek albuma, pa bi možda bilo korisnije da su ih skupili i postavili na kraj, možda kao dodatak, a album sveli na nekih 45 minuta umjesto na nešto više od sat vremena.

Stoga, da je malo kraći, ovaj album svrstao bih uz bok njihovim najhvaljenijim albumima, ovako će na žalost proći kao onaj koji ima najbolju im pjesmu, super instrumentale, no kao cjelina se čini napornim za slušanje, osim ako Vam služi kao podloga za neki rad. U tom slučaju je preporučljiv u svim radnim područjima.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 02/05/2018