(Možda) najbolji ovogodišnji ambijentalni album 2010. godine donosi i nekoliko eksperimentalnih techno iznenađenja. Kako samo naslov lijepo zvuči - malene lađice na moru mlijeka...

Premda Brian Eno ima potpisanih 60-ak autorskih albuma od kojih polovina otpada na kolaboracije i iznimne kompilacije, trajno ostaje zapamćen kao ekscentrik iz prve postave Roxy Music, te producentski čudotvorac mnogih imena kojima je unio 'dušu' u njihovu glazbu. Od najtipičnijih primjera poput Talking Heads, Devo, Ultravox (prvi album sa John Foxxom) i U2 do James i Coldplay. Njegov producentski rad obilato je materijaliziran unosnim financijskim saldom kojeg su mu donijeli megamilijunski tiraži šest U2 albuma, Bowiev "Outside", zatim "Hurricane" Grace Jones, "Save Trip Home" Dido i "Viva La Vida Or Death And All His Friends" Coldplay.

Mogao je nakon što je sredinom 80-ih pronašao svoju zlatnu žicu radivši sa U2 slobodno staviti bravu na autorski dio karijere, no njega kao fanatičnog eksperimentalista niti minorni tiraži vlastitih radova nisu spriječavali da redovito svake godine isporuči po nekoliko albuma. Njegovi solo albumi su redovito prolazili posve neprimjećeno. Izuzev debija "Here Come The Warm Jets" koji je 1974. dospio na UK no.26 i USA no.151 kada je cijeli glazbeni svijet frenetično očekivao njegov ekstravagantan potez nakon odlaska iz Roxy Music, jedini kakav-takav uspjeh ostvario je sa "Music For Films", drugim albumom iz serijala ambijentalne glazbe 1978. kada je zauzeo UK no.55. Ostali dio ogromne solo diskografije bio je u velikom luku zaobiđen kod publike, a jedine opipljivije rezultate donijele su mu dvije kolaboracije, jedna sa David Byrneom ("My Life In The Bush Of Ghosts", 1981, UK no.29, USA no.44), te u kompaniji sa U2 ("Original Soundtracks 1", 1995, UK no.12, USA no.76). Mada je velecijenjeni producent, zabrinjavajuća je činjenica da njegovi solo albumi gotovo nikoga ne zanimaju. Ima ona uzrečica koja govori da li je 'bitnija tehnika ili dužina', no u ovom slučaju, da se ne parafrazira, Brian Eno je osim tehnike, vrlo kvalitetan kompozitor i instrumentalist koji nažalost generalno ostaje u debeloj margini svojeg drugog alter ega - produkcije. I premda je nakon velikog uspjeha sa U2 izgledalo da će Eno sa svojim solo radovima konačno pronaći ciljanu publiku, taj nesretni sindrom marginalnosti ga ipak prati u stopu već punih 25 godina. U svemu tome je vrlo teško proniknuti u ovaj zamršeni fenomen kojeg su primjerice neki njemu bliski kompozitori odagnali već na samom startu svojih karijera (Mike Oldfield, Jean Michel Jarre, Vangelis, Robert Miles, zaboravljeni Kitaro...), ali nekako se najbolje za opis ove čudnovate situacije već dobrih 35 godina provlači teza jednog kritičara koji ga je nazvao 'nekorektno otpisanim autorom'.

Eh.. i šta sad? Brian Eno je 2.XI 2010. realizirao svoj 24. samostalni album kojem je suđeno da repetativno ponovi komercijalni neuspjeh svih prethodnika premda je otisnut na znamenitoj etiketi Warp Records čiji su vlasnici Nightmares On Wax i Aphex Twin. Ako ćemo pravo, ostvario ga je za svoj gušt da mu bude još jedan u cijeloj seriji nekorektno otpisanih djela, no da uz njegovo ime stoji U2, David Byrne ili recimo David Gilmour, ne bi bilo nikakve strepnje za neizvjesnom sudbinom. No, ovdje nema nikakve razvikane kolaboracije jer premda je album ostvaren u suradnji sa Leo Abrahamsom (gitara, kompjuter) i Jon Hopkinsom (programi, klavijature), njihova imena ništa bitno ne mogu pridonjeti uspješnom tržišnom plasmanu, ali odvajkada se zna da Brian Eno neprestano isporučuje prijatne, eksperimentalne, ambijentalne, dotjerane i s mnogo epiteta ukrašene albume.

Umjetnički dorađen u svim pogledima, "Small Craft On A Milk Sea" je novi instrumentalni koncept s visoko postavljenim apstrakcijama o pejzažu stacioniranom negdje na imaginarnim pučinama koje mogu biti svašta - more, pustinja, kamenjari, pećine, ledenjaci..., ali i postmodernistički izlet u sukobljavanje pojedinca spram urbanog monstruma civilizacije. I mada sama ideja djeluje kao iracionalna egzibicija koja može biti svašta u smislu ambijenta, glazba koja je prikazana kroz 55 minuta je posve uobičajena elektronska new-age konstrukcija tipična za Brian Enoa.

Početni dio albuma preferira lagane i mirne ambijentalne teme "Emerald and Lime", "Complex heaven" i naslovnu "Small craft on a milk sea", u središnjem dijelu se podiže dinamika sa plesnim brojevima "Flint march", "Horse", "2 forms of anger" koja okončava nenadanim izletom u gitaristički kraut-rock, da bi sa slow-down "Bone jump" (jedna od rijetkih melodičnih stvari), plesnim chill-out komadom "Dust shuffle" (u ritmu koračnice) i eksperimentalnim trip-hopom "Paleosonic" (osjeti se prizivanje duha albuma "Outside" David Bowiea) čitava konstrukcija uplovila u mirne sfere. Preostalih 7 kompozicija su relevantno očekivane Enove ambijentalke gdje melodije nisu previše važne karike (osobito "Written, forgotten" i 8 minuta dugačka "Late anthropocene"). Trojac instrumentalista se pretežito oslanja na zvučne teksture i atmosferu, te najviše pažnje posvećuje formatu koji je uobičajen za elektro-akustične ili elektronske jazz i rock glazbenike sklone drone pasažima. Neke od skladbi su 'otpatci' koji su ostali sa snimanja soundtracka za film "The Lovely Bones" kojeg je ovaj trio obavio tokom proljeća 2010., tako da se praktički čitava glazbena potka odvija u improvizacijama i minimalističkim ritmičkim segmentima. Posljednja tema "Invisible" prisutna je samo na japanskom izdanju koje je objavljeno dva tjedna prije britanskog, te se u njoj nalaze i zvukovi iz prirode (graktanje ptica) koji sugeriraju da se unatoč zakukuljenoj 'keramičkoj' sofistikaciji sadržaja ipak sve ponovno vraća ka onim klasičnim Enovim 'zemaljskim' pejzažima.

Vrlo je vjerojatno da će slušatelj katkad preskočiti poneku temu ili posve zaboraviti uslijed 'kišice' sitnih tonova na samu tematsku povezanost glazbe sa konceptom, no onaj središnji plesni dio svakako će ostati duboko urezan u sjećanje zbog niza novotarija koje su u njemu upletene. Sa tih petnaestak minuta ova ekipa je ušla u eksperimentalni techno/ electro donjevši posve novi zvuk, za nekog možda previše 'hype' (osobito u temi "Flint march"), no prezentirani performansi su dovoljno jaki za nešto što ima duh inteligentnog techna ili nečega što je tek u fazi izgradnje, a naziva se AOE (adult orientated electronica). Ukusno pospremljeni zvukovi s obiljem improvizacija i neočekivanih ritmova koji gotovo izbacuju iz ritmičkog klišeja prikazuju vrlo visoko pozicioniran Enov rukopis koji kao i uvijek zna što radi. Stoga su upravo i dvije takve teme izabrane da promoviraju album - "Horse" i daleko najjača "2 forms of anger" u kojima domonira loop tehnika s nekolicinom vrlo ukusnih improvizacija elektronike i gitare Leo Abrahamsa. Otprve 'sjedaju' u uho insinuiravši na štošta toga (primjerice The Young Gods, Trans Am, Can...), no posve se izdvajaju od nekakvih klišeja svojom eksperimentalnom slobodom. Treća promotivna skladba je "Emerald and stone", kratka klavirska classical-romansa koja dočarava onaj drugi, daleko ambijentalniji sadržaj albuma.

Ovakav ukus kojeg je Eno sa Abrahamsom i Hopkinsom prikazao nikako nije zločin, već artistička ugoda koja prija. Majstorija, nema druge.

Naslovi: 1.Emerald and Lime, 2.Complex heaven, 3.Small craft on a milk sea, 4.Flint march, 5.Horse, 6.2 forms of anger, 7.Bone jump, 8.Dust shuffle, 9.Paleosonic, 10.Slow ice, old moon, 11.Lesser heaven, 12.Calcium needles, 13.Emerald and stone, 14.Written, forgotten, 15.Late anthropocene, 16.Invisible

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/11/2010