Tri godine odsustva s diskografske scene Goribor je nadomjestio ovim video DVD zapisom sa koncerta održanog 16.VI 2009. u zagrebačkom Purgeraju. Za one koji se te pakleno vrele večeri kada se znoj sljevao po tjelesima nisu uspjeli nagurati u klub, ovo je pravovaljani dokaz njihove popularnosti. Mnogi srpski kritičari i glazbenici nikako se ne mogu načuditi ovome fenomenu u Hrvatskoj i većina njih uporno tvrdi da je to plod slučajnosti jer taj band kod njih još uvijek ne može da okupi više od 100-200 ljudi na koncertu. S druge pak strane, imaju i Hrvati sličan primjer u bandu Lollobrigida koji u Zagrebu jedva okupi šačicu promatrača na solo koncertu, dok u Srbiji nastupaju na glavnoj pozornici Exita pred 50.000 ljudi. Oba banda su posve različite priče, a o ukusima itekako vrijedi raspravljati.

Svaki nastup Goribora u Zagrebu je jedan specifičan obred koji uključuje dobro zagrijavanje nekoliko sati uoči koncerta s pivama i razglabanjima o čemu njihovi tekstovi govore, a takvih bandova Hrvati nažalost nemaju. Barem ne u novije vrijeme. Ima jedna vrlo dobra poveznica sa starim hard-rock/metal bandom Blue Oyster Cult kojeg su uvijek obožavali kritičari koji su činili najveći krug njihove publike i sa fanovima redovito komentirali njihove zagonetne tekstove skupljajući se satima prije njihovih nastupa. Na vlastitu sreću, Goribor ima i publiku i dobar dio kritike u malenoj zemlji gdje je r'n'r postao underground kojeg na životu osim nekoliko mainstream zvijezda drži čitava gomila kvalitetnih, ali medijski posve marginaliziranih izvođača. I što je još interesantnije, Goribor kao i svi oni nema medijsku podršku, no ipak je gotovo sistemom 'od uha do uha' dospio do širokog auditorija. Ima tu sad puno priča o tome kako neki srpski bandovi za svoje svirke traže enormne iznose, a u Zagrebu okupe pedesetak ljudi i organizatora dovedu pred bankrot, ali jedno je sigurno - Goribor nikada nisu pokazivali sklonosti 'uzmi pare i bježi', već sustavno grade svoju reputaciju na minimalističkim osnovama nečega što se zove showbiz. Tu je prije svega riječ o kvaliteti, a ne potrošnji i makar koliko god negirali njihov pozitivizam smatrajući ga precijenjenim poput mnogih glazbenika i kritičara koji smatraju njihov uspjeh senzacionalizmom, njihova čar je u onome što upravo mnogima nedostaje, a to je nepretenciozna jednostavnost i pristup publici upravo s one strane kako to i treba izgledati. Frontmen St je centralna figura u bandu, vječito okrenut publici u svojem profil gardu, te mada nikad nije sklon egzibicionizmu, redovito očarava svojim pomalo hladnim, ali vrlo žustrim i emotivnim nastupom. Tumačili ga kao razbludnog Tom Waitsa, pokajničkog Nick Cavea ili razjebanog Ian Curtisa, St uvijek ima nešto razboritog za reći u čemu se jasno razaznaje bol, odnosno blues na ovaj ili onaj način. Vjerojatno mnogi nikada nisu shvatili dubinu brojnih originalnih kompozicija poput Stingove "I hung my head" ili "Hurt" Nine Inch Nails sve dok ih nije obradio Johnny Cash i interpretirao ih na duboko bolan, mučan i potresan način. E, u tome leži ta 'kvaka'. Da bi se o boli govorilo, mora se i doživjeti, a ne poput Gibbonija ili Miše Kovača pjevati o nesreći sa šarmerskim akcentom. To je škola za euroviziju i degutantnu potrošnju kada je veselo i ono što je tužno. St svoju bol dijeli s drugima poput Ian Curtisa, Cavea ili Waitsa na onoj razini svijesti gdje je duh u prvom planu, a sve ostalo je samo igra trenutka. Koncerti Goribora su obred poraza protiv ljutog protivnika - sušte stvarnosti malog i običnog čovjeka koji se sustavno odupire nevoljama koje nikako ne može savladati. On nema budućnosti, njegova budućnost je potisnuta u prošlost, a sve što mu donosi je sadašnjost - tko sam, što sam, eto to sam. Njihove pjesme vrlo lukavom i vještom minimalističkom interpretacijom nisu stacionirane u ograničeno vrijeme nekog određenog perioda, već se bez ikakvih značajnijih iznimaka kreću fluidno kroz bespuće širom otvorenih polja tuge i čemera koja mogu, po samom audiofilskom odabiru biti stacionirana u različite epohe. Stoga njihova popularnost, barem u Hrvatskoj, nimalo ne čudi jer njihovu publiku čine posve šarene generacije od onih koji su čisti blueseri, preko starih novovalaca, darkera i post-punkera, sve do mladih alternativnih generacija koje su između ostalog prije nekoliko sezona prisvojile ostavštinu EKV kao ultimativni mistifikacijski identitet.

Punih sat i pol video zapisa ove pakleno vruće proljetne večeri u stiješnjenom Purgeraju donosi upravo svu katarzu koja proizlazi iz njihovih kompozicija koje redovito rezultiraju gotovo obrednim feedbackom. Uz izuzetak uvodne "Ta ona" koju je izveo Babilonac Zdenko Franjić, nastavak koncerta je ponudio tri nove kompozicije "Gradovi se lome", "Tren" i "Grad" koje najavljuju dugoočekivani nastavak proslavljenog albuma "Goribor" iz 2007., te nisku od još 9 znamenitih hitova koji uglavnom isprepliću blues estetiku na sporiji ili brži elektronski tempo matrice s laptopa uz bubnjarsku potporu Miše i glavnog (a i jedinog) instrumentaliste, Pitija na gitari. Mada znatno okrnjeni u zvuku nakon odlaska Peđe, Goribor su i u ovakvoj minimalističkoj varijanti veliki band bez obzira što ih mnogi diskreditiraju zbog opskurnosti koja nalikuje na D.A.F. ili Suicide. Kako god, u sva ova tri slučaja (a sličnih ima još), nije bitno što polovica zvuka pristiže s matrice, već je bitan performance i izvedba koja je u svakoj pjesmi nošena emocijama, predrasudama i vječitim individualnim borbama između dobra i zla. Na dvije kompozicije pridružio im se Buš (Babilonci, ex-Kojoti) na usnoj harmonici koji je posve formatirao njihov suvremeni smisao za blues, a ovaj prvi zvanični video zapis okrunjen je ultimativnom završnom himnom "ST blues".

U XI mjesecu 2010. Goribor održava turneju po Švedskoj i Norveškoj, a nakon toga valja se nadati da će ponovno posjetiti naše krajeve jer pripremaju novi studijski album.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/11/2010