U sjajnim vremenima yu-new wavea kada su se svi pomalo zasitili zvukova Idola, Šarle, Orgazma, Azre, Haustora, Filma, Kazališta, Labaratorije... došla su tri podcijenjena albuma Kozmetike ("Kozmetika"), Pekinške patke ("Strah od monotonije") i Lune ("Nestvarne stvari") koji su u stvari cijelu pomamu oko novog vala htjeli podići na višlju razinu. Na žalost, i većina kritike i veliki dio publike je ova tri albuma pokopao samo zbog jednostavnog razloga koji se odnosio na glazbeni minimalizam koji za razliku od gore spomenutih imena nitko nije previše koristio.

"Hoću kući" je više nego fenomenalan album koji idealno nastavlja onu crtu Patkine "Monotonije", prvog i jedinog albuma Koztmetike, Luninih "Nestvarnih stvari", te usudio bih se dodati i art-radova Boe s početka osamdesetih (posebno debi "Boa" iz 1981.), te prvog rada Dorian Graya ("Sjaj u tami", 1983.), a donekle i nekolicinu, uglavnom prvih radova EKV. Međutim, stvar se u 21. stoljeću neznatno pomaknula u korist minimalizma i sve više je prisutna glazbena tehnika hipnotičkog ponavljanja, tako da Goribor koristi otprilike slične glazbene sekvence za stvaranje vlastitih kompozicija. Na albumu korise mnoštvo trend-ritmova s početka 21. stoljeća (trip-hop, r'n'b, d'n'b), no sve u kontekstu korištenja vlastitith preokupacija. Skladbe su sjajne (ima ih 10), a govore o robovlasništvu i prestanku ovisništva o drogi (naslov "St. Bluz"), samospoznaji (sjajna kompozicija "Bez" u kojoj govori "...ja sam vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara..."), politici ( vrlo čudna "Bass Cunami"), blagi nihilizam (hitoidna "Sjajne niti"), bluezerska trip-hop psihodelija ("Čujem bluz") i neispunjenim snovima (posljednja "Više se ne bojim").
Kao hit nameće se kompozicija spomenuta "Bez", zatim "Nestajem" sa tipičnim hip-hop/r'n'b ritmom uz odličan tekst i još bolju svirku gitare, te maloprije spomenuta "Više se ne bojim". Sjajno!!!
Prva skladba "Gori" je odličan plesni instrumental na tragu sjajne "Theme for great cities" Simple Minds (ako ne i bolje!!!), dok je druga "Dalajlama me se sećaš" odličan hipnotički retro u rad grupe Can s podebljanim utjecajima trip-hopa.

Britancima je vrhunac karijere predstavljala turneja po Americi, pa zašto ovom odličnom sastavu to ne bi bio barem jedan koncert u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu i Skoplju? Barem kao početak odlične karijere! Ili pojednostavljenije, tko se sjeća Boe, Idola, Kozmetike, U škripcu, naravno ovovjekog Rambo Amadeusa, The Beat Fleet, ovo će biti sjajna zamjena.

Strašan album. Odličan, u rangu sa najboljim radovima Buldožera, Labaratorije...

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 12/02/2006

PS: ovakva ocjena se Horviju rijetko dogodi...