Gosti zagrebačkog Boogalooa 15.XI 2010., objavili su nakon sedam godina pauze svoj novi, osmi studijski album. Mekani i lagani 'pop' zvuk, ali još uvijek privržen progressive formatu.

Kada sam prvi puta preslušavao ovaj album, te se usput muvao od sobe do sobe obavljajući svakodnevne kućanske obaveze oko kuhanja i nadvriskavanja sa sve glasnijim klincem u nadmetanju s dva psa, pomislio sam na momente da se nisam kojim slučajem zeznuo i pustio neke nepoznate progressive-pop snimke Tears For Fears za koje niti sam nisam siguran da li uopće postoje osim onih vinila koje imam iz 80-ih. Pa Vincent Cavanagh sada pjeva poput Roland Orzabala... Tiho, lagano, popistično, melodično, melankolično, pa i patetično. Od metala na albumu niti tona, samo pop zvuk u raskošnim ambijentima progressive aranžmana s mnogo klavirskih melodija.

Pokušavam vrtjeti film unazad 30-40 godina, ali baš ne mogu pronaći nikoga relevantnog koji se iz metala preobrazio u pop-rock i pri tome i dalje zadržao svoju staru dugokosu headbangers publiku. Bilo je slučajeva da su iz popa odlazili u metal (bivši ex-Japan Richard Barbieri u Porcupine Tree primjerice), ali da je bilo obratnog procesa, to će se vrlo teško pronaći... No, nije toliko bitno kao činjenica da su Anathema na svojem osmom albumu postali band koji ima fini pop zvuk, ali nisu postali pop band. Da su kojim slučajem protekle decenije redovito objavljivali albume u nekim periodima od godinu-dvije, taj proces napuštanja metal zvuka ne bi bio toliko očigledan koliko je uočljiv na ovome ostvarenju. Ustvari, njihovih nekoliko posljednjih albuma još od četvrtog "Alternative 4" (1998) do zadnjeg "A Natural Disaster" (2003) rapidno su smanjivali sintagme metal zvuka. U nekim slučajevima nalikovali su na indie-rock band, no njihova kompozitorska kreativnost je neprekidno zadržavala konstantu prepoznatljivog progressive rukopisa, da bi došla do ove točke kada se izgubio i taj indie prizvuk koji se preobrazio u standardni pop zvuk kakvog imaju cijele generacije izvođača još od 70-ih naovamo. Ovaj osmi album osim što je do sada najmekši po zvuku, te što Vincent po vokalu neodoljivo podsjeća na frontmena Tears For Fears (kompliment ili ne, ali davne 1983. su imali "Mad world" kao singl godine u John Peel Sessionu) i dalje nosi sve vitalne karakteristike Anatheme kao banda koji radi vrlo kompleksne kompozicije pune atmosfere i bogato strukiranih aranžmanskih dizajna. To su njihove uobičajene koncepcijske crte sa laganim uvodnicima zasnovanim na postepenim gradacijama s mnogo minimalističkih repeticija koje eruptiraju u refrenima i razvijaju se u raskošne aranžmane s gitarskim i klavirskim melodijama i međuigrama, te odreda završavaju laganim finiširanjem. Ništa novo. Ali njihova snaga je u tome da na praktički jednu te istu koncepcijsku formulu redovito uspiju napisati nevjerojatno moćne i relativno jednostavne pjesme koje nisu zamršene i teške za slušanje. Prve dvije "Thin air" i "Summer night horizon" još imaju određeni stupanj rockerskog naboja zahvaljujući kraćim gitarskim distorzijama i sjajnim ritmičkim tokovima bubnjara John Douglasa, a između redaka se mogu osjetiti natruhe U2, Muse i Radiohead po gitarističkim referencama. Od "Dreaming light" stvari se prepuštaju u elegične pop atmosfere s klavirskim melodijama, laganim ambijentima i klasičnim sistemom nadogradnje minimalističke dinamike. Najavljena suradnja sa Villie Valom, frontmenom finskih Him u laganoj "Angels among us" s blagim folk prizvukom na žalost je gotovo neprimjetna; njegov vokal je posve potisnut u kratki pjevani dio koji se skoro niti ne uočava u cijelom kontekstu. Uz malo finesa nalik na Pink Floyd u kratkoj spoken-word sympho ambijentalki "Presence" gdje je konačno značajniju vokalnu rolu dobila i Lee Douglas, album nastavlja još laganija "A simple mistake" (s obaveznim dugotrajnim krešendom koji odlazi u ambijentalni fade-out), da bi se tek pred samim koncem albuma pojavila jedna brža, rockerskija skladba "Get off, get out". Djelo po običaju završavaju simfonijske opservacije koje su ovaj puta zaista raskošno uređene sa gudačima u 7 minuta dugačkoj "Universal" i ambijentalnom instrumentalu "Hindsight" sa spoken-word dionicom koji pokazuje i stanoviti interes Anatheme za post-rock obrasce.

S nekoliko vokalnih interakcija (osim Vincenta i Lee, u dvije pjesme se pojavljuje i Daniel Cavanagh) koje daju određenu dubinu kompozicija, te slojevitim atmosferskim feedbackom s bogato razgranatom strukturom, Anathema je realizirala pravo porodično djelo obitelji trojice Cavanagha i Douglas dvojca (brat i sestra). Neopterećeni nekakvim zamršenim formatima, te sa posve jednostavnom lirikom koja je tu gotovo samo 'reda radi', od naoko banalnih melodija sagrađeno je 10 zaista ugodnih kompozicija koje je sjajno prepoznao Steven Wilson (iz Porcupine Tree) dovevši ih u skladni produkcijski kontekst. Premda pjesme većinom nemaju energične naboje, ipak pokazuju visoku autorsku zrelost da ponude tu esenciju u smirenijim oblicima izraza bez prevelikih distorzija, te otvaraju korak po korak novi vidik za band koji bi se jednog dana možda mogao revalorizirati u akustici, folku, pa čak i u klasičnoj glazbi. Kako stvari teku, to je sasvim moguće. Samo se treba nadati da za naredni dugosvirajući rad neće ponovno potrošiti pola dekade.

Velika europska promotivna turneja starta 11.IX u Poljskoj (Wroclaw), a završava dan kasnije nakon zagrebačkog koncerta nastupom u Beču 16.XI.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/11/2010