Je li kantautorstvo već odavno pokopano i počelo bivati zaboravljeno? Nikako! Nepobitni dokaz da se polako ali sigurno vraća u većem stilu nego ikad jest upravo Bright Eyes, pravim imenom Conor Oberst. Taj 24-godišnjak, genije malo ispred svog doba, više točno unutar, ostavio je iza sebe već šest snimljenih LP-a, počevši snimati od svoje 16. godine. U zadnje vrijeme kantautori su se ne svojom voljom otuđili od današnje glazbene scene. Ryan Adams se nekako najviše uspio održati na životu usred ovog mainstrema lišenog pravog kalibra slobodnog umjetnika. Da je Adams odličan kantautor, jest, da je pametan toliko da poduzme nešto nesebično po pitanju opstanka svoje profesije, opet je odgovor da. Možda je upravo zato i uzeo pod svoje okrilje nikog doli Conora Obersta i dao mu poveći zamah vjetra u leđa. Da, i Beck je još s nama, ali prošla su vremena "Mellow Golda" i "One Foot In The Grave". Čudno, malo patetično, ali trenutno se ne mogu sjetiti ni jednog živućeg kantautora koji je u posljednje vrijeme toliko umjetnički zapažen da bi bio od prevelike važnosti.

Uz Willya Masona, M Warda, Sam Beama, Amos Leea koji su sada nanovo uzdrmali kantautor scenu najviše mi se ističe Bright Eyes, upravo zbog neke čistoće svog stvaranja, moćnih tekstova, upečatljive karizme na i van stagea, općenito on jest buntovni glasnik novog vala.

Moram priznati da nisam slušao njegove prijašnje albumove, ali sam ovaj mi govori više o ovom čovjeku nego njegova cijelokupna diskografija. "I'm Wide Awake, It's Morning" nas vraća kao vremeplovom u vrijeme pojave i pojava tipa Bob Dylana, kada je gitara bila samo, ali moćno glavno sredstvo da se izrazi ono najvažnije, važnost riječi. E, to je ono u čemu Bright Eyes briljira do iznemoglosti. Tekstovi su mu najjače oružje, kojim dopire do svakog slušatelja, bilo da pjeva o ljubavi, o politici, o odbačenosti, o smrti., o prolaznosti/važnosti života. Fascinantan je oblik i jačina spektra njegovih stihova, pjeva kao da je proživio čitav život, a još nije ni na polovici dvadesetih.
(Well I'm changing all my strings, I'm gonna write another travelin' song about all the billion highways and the cities at the break of dawn, I guess the best that I can do now is to pretend that there is nothing wrong and to dream about a train that's gonna take me back where I belong) , (So I hope I don't sound too ungrateful, What history gave modern men, A telephone to talk to strangers, Machine guns and a camera lens) , (If you walk away I walk away, first tell me which road you will take, I don't want to risk our paths crossing someday, so you walk that way I'll walk this way) , (The end of paralysis, I was a statuette, Now I'm drunk as hell on the piano bench, And when I press the keys it all gets reversed, The sound of loneliness makes me happier).
Najblaže rečeno, očarat će vas tekstovi pjesama, oduševiti, bit će ono prvo što će vas privući, a poslije će sve ići svojim tokom.

I to bi bilo dosta da ovaj album ocijenim odličnim, ali tu nije kraj jer osim što su tekstovi od strane istinskog iskrenog umjetnika melodije koje prate riječi (ili obrnuto?) su toliko upečatljive da daju svakoj pjesmi novu formu, van već postojeće tekstualne. Što me naročito oduševilo jest i to da Conor ima već stečeno vlastito trademarkovsko svojstvo da tužne riječi gitarom pretvori u nešto veselo, a veselo učini tužnim i tako se poigravajući klišejima točno određenih konstrukcija pjesama, ima takvih primjera kod mnogo izvođača ali on ima neki svoj poseban feeling za to. Tako naprimjer prva stvar"At The Bottom Of Everything" ima najsmješniji/najtužniji i najoriginalniji uvod u samu pjesmu kakav već dugo nisam čuo; Conor u uvodu doslovno recitira priču o ženi koja putuje avionom da se sretne sa zaručnikom, kako dolazi do određenih problema u samoj priči pjesma postaje sve veselija što jest ironično, sarkastično i nadasve čudno jer riječi su na svojstven način tužne, i tako sve do pravog početka pjesme koji raspaljuje u stilu Violent Femmesa. Takve male stvari vas mogu stvarno fascinirati. Ni jedna pjesma nije loša u bilo kojem smislu, one koje vokalno izvodi u duetu sa predivnim glasom Emmylou Harris upravo zbog toga su još i bolje. Očekujte zbirku evergreena, veselih pjesmica i tužnih balada.

Ma, toliko je dobar, odličan i savršen da bi mogao opisivati svaku pjesmu, čak ovaj album to i zaslužuje, ali stat ću samo na najvišoj preporuci za Bright Eyes. Klasika današnje glazbene umjetnosti. Očekujte oduševljenje.

ocjena albuma [1-10]: 10

vidman // 11/04/2005