home > mjuzik > History Of Modern

kontakt | search |

OMD: History Of Modern (100% Records, 2010)

Nakon punih 14 godina diskografske pauze ponovno su se oglasili jedni od pionira britanskog electro/synth-popa sa svojim jedanaestim studijskim albumom i odmah pobrali posve različite kritike. Najoštriji i najnegativniji je bio John Doran s BBC-a nazvavši ga 'siromašnim povratkom hitmejkera 80-ih', a vjerojatnost za još tko zna koliko sličnih stavova je velika zbog... E, tu sada valja razmotriti nekoliko činjenica. Sam britanski pop se u posljednjih desetak godina doslovce pretvorio u poligon za razmažene i gnjecave pjesmice jer dok primjerice Mercury nagradu za najbolji album 2010. dobiva debi The XX, onda situacija ne može biti patetičnija. Nametnuti su sasvim plitki, površni i prozirni principi koji regrutiraju takozvanu 'kvalitetu' bez ikakve veće inteligentne prizme koja drži vodu. Sve zbog općeg pada prodaje glazbenih artikala, pa su standardi znatno srozani i svedeni gotovo na primitivizam klišeja lakopotrošne robe za jednokratnu upotrebu. Uostalom, sam pogled na UK top 40 dovoljno govori. Kad su ovi The XX najbolji u Britaniji, onda si možemo misliti kakvi su oni prosječni izvođači, a onima 'slabijima' ili 'lošijima' samo se može uputiti saučešće za bezdušno pokapanje iskonskih vrednota najpopularnije glazbe na deponiju kiča zalivenu vječitim engleskim kišama. Možemo samo zamisliti kako će zvučati bandovi kojima će uzori biti The XX, La Roux i Florence And The Machine... Još malo, pa će Mercury početi dijeliti nagrade izvođačima poput Pixie Lott, Biffy Cylro, The Script i raznoraznim bubblegum/teen-pop imenima. A OMD su uvijek bili band koji je čak i u najbanalnijim hitovima imao debelog artističkog putra na glavi kojeg je malo tko primjećivao. Uzmimo li za primjer jedan od njihovih najvećih hitova "Locomotion" iz 1984. (UK no.5), čitava skladba je ustvari melodična preslika zvukova lokomotive i željeznice uvijene u zavodljiv plesni electro-pop format. Velika većina njihovih pjesama je redovito imala artističku pozadinu koja je u najvećem broju slučajeva bila nevidljiva kod kritike na uštrb melodija, pa su tako njihovi albumi redovito prolazili s prosječnim ocjenama. Nekome tko nikada nije shvatio šta je to Kraftwerk satkao u svoje electro-pop konstrukcije, teško da će razumijeti šta je to toliko posebno kod OMD, te će se sasvim sigurno oslanjati na melodije i osobni dojam da li mu se nešto dopada ili ne. S time se ne treba zabrinjavati, onaj tko razumije OMD, otprve će ukapirati da je ovdje riječ o najkreativnijem izdanju još od vremena sofisticiranih albuma "Architecture & Morality" (1981) i neshvaćenog remek djela "Dazzle Ships" (1983).
[  ]

Ponovno okupljeni u originalnoj postavi iz 1978. sa Andy McCluskeyom (vokal, bas, klavijature), Paul Humphreysom (vokal, klavijature), Malcom Holmesom (bubnjevi) i Martin Cooperom (klavijature, saksofon), povratnički rad su koncipirali na osobnoj pop priči koja je došla sasvim slučajno. Vođa McCluskey jednom prilikom je sa kčerkom posjetio art izložbu 'The History Of Modernism' koja mu je nakon poduljeg razgovora u kojem je bila impresionirana cijelom postavom dala ideju za čitav koncept koji je naposljetku pretvoren u stanoviti art-pop. Još od samog reuniona 1.1.2006. počeli su raditi skice za nove skladbe (u međuvremenu su reizdali nekoliko starih albuma i objavili prvi live DVD "OMD Live: Architecture & Morality & More", 2007), te su kroz sam proces komponiranja počeli koristiti i niz starih pjesama i ideja koje nisu bile realizirane. Uglavnom, ideja se bazira na slojevitim pop pjesmama koje se mogu izdvajati kao solo komadi povezani u zajedničku fabulu o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pop scene kroz stanovitu retrofuturističku prizmu. Kao i po običaju, ta njihova prizma je i ovaj puta vrlo sofisticirana (prisjetite se neobičnog koncepta albuma "Dazzle Ships" koji je još dan danas enigmatičan), no kroz cijeli niz detalja koji nose artističko obilježje nazire se vrlo duboki sadržaj koji se uzdiže iznad samih kompozicija. Rijetko kada su OMD bili direktan band poput svojih velikih uzora Kraftwerk, redovito su voljeli maskirati teme na više kolosjeka dajući im slojevite strukture, a ponekad i višenamjenski smisao impresija kojima su se bavili. Ovdje nema tehničkih, društvenih, socijalnih i svjetovnih tema ili zadiranja u genetiku, fiziku i neka druga znanstvena područja s kojima su se ranije bavili, pa je tim više sofisticiranost još naglašenija zbog emotivnih priča iza kojih se nalazi cijela pozadina. Cijeli smisao albuma sažet je u posljednjoj, 8 i pol minuta dugačkoj skladbi "The right side?" gdje ustvari ništa nije riješeno i prepušta se analizama poput osobnog doživljaja izložbe. Nema lamentiranja i nostalgije za 'starim dobrim vremenima', već je sve pomno i demagoškom poetikom uobličeno na vrlo sličan način kako je to nekada davno Bryan Ferry znao raditi s Roxy Music kada se na profinjeni način šegačio s elitom, kremom društva, šminkerima, samozvanim umjetnicima, kičerajom i jet-setom.

OMD su u nešto od manje sat vremena obuhvatili impresivnu kolekciju od 13 pjesama pokazavši zašto su bili jedan od rijetkih britanskih new-wave/electro-pop bandova koji je imao, a na svu sreću i zadržao artističke temelje. Poput albuma "Architecture & Morality" kojeg je otvarala "New stone age", uvod pripada najžešćoj skladbi "New babies: new toys" sa linearno distorziranom bas gitarom, čvrstim ritmom i filanjem brojnih synth linija uz stih da je ovo vrijeme kada više nema 'niti pakla ni nebesa'. Uvodnik je odličan podsjetnik na karakterističan new-wave/ new-romantics/ synth-pop zvuk kakav se njegovao u mnogim pjesmaricama tog vremena od Bowiea, Gary Newmana, Ultravox, Japan, Joy Division, Simple Minds sve do Duran Duran, A Flock Of Seagulls i Spandau Ballet. Prvi singl "If you want it" je romantičan poziv u novo doba kada se prošlost ostavlja strvinarima s bogato razgrađenom melodijom i harmoničnim nadogradnjama, te je prvi kandidat za evergreen synth-popa kojih ima još nekoliko na albumu. Naslovna "History of modern" podijeljena je u dva dijela "Part I" i "Part II" koji su uzajamno povezani; prvi je plesnog tempa, dok je drugi lagana ambijentalna varijanta s uvodnikom i odjavom crkvenih zvona koje aludiraju da je došlo vrijeme za pokapanje nekih starih tradicija. Nastavak iste sadrži i plesni tempo uz raskošnu elektronsku orkestraciju. Inače, sama početna ideja je bila da se pjesma realizira kao jedna kompozicija pod nazivom "The big bang theory". Nakon toga slijedi balada "Sometimes" sa gošćom Jennifer John na vokalu koja je još davne 1989. gostovala u frakcijskom OMD bandu The Listening Pool kojeg su kratkotrajno držali Humphreys, Cooper i Holmes. Ovdje se po prvi puta na albumu OMD hvataju ljubavne lirske melodramatike koju su vrlo kreativno umotali u elektronsku glitch/scratch pozadinu otvarajući novo poglavlje svojih domišljatih inovacija, a odmah potom slijedi oda njihovim najvećim elektronskim učiteljima - Kraftwerk kojima su posvetili impresivnu "RFWK". Sama kratica su imena čuvene četvorke iz Dusseldorfa - Ralf, Florian, Wolfgang i Karl. Vrhunac artističkog dojma predočen je u laganoj ambijentalki "New holy ground" koja je svojim cijelim tokom popraćena koracima (prisjetite se Kraftwerk teme "Hall of mirrors" s albuma "Trans Europe Express"), dok je ključna skladba "The future, the past and forever after" odlično smještena u samu sredinu albuma. Uz noseći techno/trance-trip ritam, pjesma vozi punom parom 5 minuta kroz različite slojeve prozračne atmosfere sa asocijacijama na vožnju najsuvremenijom željeznicom (stih 'poput brzog vlaka'), a ne manjkaju niti efektno uklopljeni zvukovi lokomotive, sirene, krivudanja po zavojima i prolaska kroz tunele. Ovo je pravi pop nastavak legendarne Kraftwerk teme "Trans Europe Express". Tek u posljednjem dijelu albuma OMD su malčice skrenuli s putanje i vratili se klasičnim pop pjesmama koje bi im, kako je to satirično, mogle priskrbiti najviše simpatija one publike koja ih ne 'kapira'. Prva od njih je "Sister Marie says" čija melodija neodoljivo asocira na čuveni hit "Enola gay" (1980, UK no.8), te što je vrlo interesantno, 1981. godine je bila jedna od mnoštvo predložaka koji im se nikako nisu uklapali u koncepte albuma i do sada je čekala na konačnu realizaciju. Drugi tananiji vez je pjesma "Pulse" sastavljena od samplova "Organ song", kompozicije koju u originalu izvodi mlada engleska folk kantautorica Hannah Peel čiju su još jednu skladbu obradili pred samim krajem - "Bondage of fate" koja na svu sreću ne predstavlja onaj prozirniji dio albuma jer je fino upakirana kao posve lagani valcer s eksperimentalnom dinamikom kakve su OMD redovito isporučivali na svojim dugosvirajućim radovima. Tu se pronašla još jedna, čak i nepotrebna pjesma, lagana "Green" u kolaboraciji sa Stewart Kershawom (pop kompozitor koji je između ostalog radio sa McCluskeyom na nekim hitovima Atomic Kitten), no kada na kraju usljedi završna, već spomenuta "The right side?", ovih nekoliko manje važnih pjesama posve izgubi svoju, nazovimo, prozirnost. Po svemu sudeći, one su morale biti ovdje uvrštene da kao primjer prikažu klasični format pop obrazaca koji prate 'povijest moderne'.

OMD - If You Want It


Tko god negativno govorio o ovome albumu - nije u pravu, tj. nije shvatio poantu cijele priče. Priča nije direktna i u tome je problem kod onih sa slabijim rezoniranjem činjenica. Naprotiv, fabula je artistička, konceptualno sagrađena od sijaset domišljato sročenih, bogato aranžiranih pjesama i nekoliko onih koje su, nazovimo, plitke, ali još uvijek dovoljno jake da ne skrenu u posve ljigavi mainstream. Kada bi ove 'plitke' kompozicije bile primjerice dio kataloga nekih razvikanih pop zvijezda, nema sumnje da ne bi požnjele dobar dio uspjeha kao singlovi, no u ovom slučaju one služe samo kao pokazatelj šturog i relativno siromašnog načela po kome se prave britanski instant pop hitovi. I zato nema veze što dobar dio kritike ponovno neće shvatiti sofisticiranost albuma jer su OMD opet napravili vrlo ukusan artistički rad poigravajući se sa pop formatima baš upravo poput nekadašnjih Roxy Music.

Za omot je bio zadužen Peter Saville, umjetnik koji je svima ostao upamćen po dizajnima omotnica Joy Division i New Order. A i to već znači dovoljno onome tko shvaća da pop glazba još uvijek može biti inteligentna i sadržavati svu dubinu iskonskog, u ovome slučaju umjetničkog kredibiliteta. Da li su OMD mogli pružiti još više od ovoga? Jedino da su zabrazdili s potpunim eksperimentima kao na "Dazzle Ships" albumu, ali tada bi ih malo tko uopće shvatio.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/10/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Martin Krpan

MATEJ KRAJNC: Martin Krpan (2018)

| 24/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Limbohead

DOBBELTGJENGER: Limbohead (2018)

| 23/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Uličarski grimoari

VOLTAIRE M.A.H.: Uličarski grimoari (2018)

| 22/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Beton

Kandžija: Beton (2018)

| 21/06/2018 | ivan blažinović |

>> opširnije


cover: Under the World

VOWWS: Under the World (2018)

| 21/06/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*