Čudna je glazbena kritika što se tiče OMD. Jedni ih hvale, a drugi pljuju po njima. Subjektivni stavovi su često ovaj ponajbolji britanski electro/synth-pop bend dovodili u čudne ćorsokake ističući premoć jednih, recimo krajnje površnih Depeche Mode koji su doslovce samima sebi 'prdnuli' u uho s posljednjim albumom "Delta Machine". Kod OMD je uvijek bio prisutan koncept, tj. artistička linija sofisticiranih tema i zvuka bez obzira koliko god se činilo da su stvarali i napravili 'prozirne' pop pjesme, međutim oni su uvijek imali i još uvijek imaju snažan kreativan stav koji nije jasan površnom ljubitelju synth-popa. Naoko izgleda da su ovo samo neke tamo 'nabacane' pop pjesmice koje neelokventni i nekompetentni kritičari pokušavaju uspoređivati s hitovima poput "Enola gay" ili "Joan of Arc (made in Orleans)". Traži se hit... A njih ovdje ima napretek isto kao što ih je bilo na povratničkom, sjajnom albumu "History Of Modern" (2010, UK no.28) kojeg je malo tko shvatio kao iznimno remek-djelo žanra, što ustvari i jeste. Priča i koncept ovog drugog povratničkog albuma koji je požnjeo daleko bolji plasman (UK no.12) su utopijski ideali napretka i tehnologije koji se nadovezuju na prethodni album o povijesti moderne umjetnosti. Sociološka tema za razglabanje u kojoj se teorija o progresu društva u svim sferama raspada i dovodi do razočaranja, a to je baš upravo ono što proživljavamo ovih godina. Ne prije i ne kasnije. Upravo je to strahovito aktualna tema u svim birtijama, na radnim mjestima, u politici, socijalnim problemima i individualnim razmišljanjima. Reći da su OMD katalizator društvenih tema jest vrlo loš komentar, oni su umjetnici koji oduvijek imaju punkerski/ new-wave stav s artistički oblikovanim pedigreom Kraftwerk u kojeg neskriveno stavljaju ljudske emocije.



Priča počinje s uvodnim kratkim spoken-word eksperimentalom "Please remain seated" u kome ženski vokal poput recimo stjuardese u avionu odmah jasno daje do znanja 'da će budućnost biti otkazana', a prvi singl "Metroland" svojim jednostavnim techno/trance sistemom s naglašenom bas pedalom i vrlo lijepom minimalističkom Joy Division melodijom vraća sadašnjost u epohu otprilike prije 100 godina. Siromašna Engleska 1920. godine nakon završetka 1. svjetskog rata, londonska predgrađa s još siromašnijom okolicom, otuđeni osjećaj pripadanja velikoj zajednici milijuna nezaposlenih koji žive u tom 'metrolandu', prvom gradu u Europi koji je dobio podzemnu željeznicu. Mislim da nisu daleko od istine da se to vrijeme ponovno vratilo i u tako velikoj, bogatoj i mnogima 'nedodirljivoj' državi kao što je Velika Britanija. "Night café" skače odmah na drugu percepciju što se tiče teme koja je pomalo otrcana kao što i sam naslov kaže, no u njoj je zarazna melodija i strastvena engleština koju se uvijek pronalazilo kod OMD i njihovih velikih uzora Roxy Music. Pjevač Andy McCluskey je ovdje dao još jedan prekrasni strastveni vokalni performans iako nikad nije bio prepoznat kao izniman pjevač. Za njega je uvijek, isto kao i za OMD vladalo mišljenje 'prosječnosti' spram Gary Numana, David Bowiea, David Sylviana ili Simon Le Bona. Nije bio dovoljno upečatljiv i poseban, a u principu jest specifičan, originalan i neponovljiv.

Još jedan kraći eksperimentalni komad "The future will be silent" čiji naslov govori sam po sebi što predstavlja sa sampliranim ženskim vokalima je ustvari reminiscencija onih eksperimenata na posve novi način (pomalo techno) koji su prethodili čuvenoj pjesmi "Joan of Arc (made of Orleans)" s albuma "Architecture & Morality" (1981). Naravno, "Helen of Troy" je nastavak Ivane Orleanske u nekom nedokučivom vremenu koje može biti i u staro doba Britanije kada su ju napadali Gali, i u epohi Grčke Troje i afere s ljepom Helenom koju je oteo Paris, a i u ovom dobu kojeg napada svjetski monetarni sistem. Za razliku od Ivane, Helen je bila prilično glupa djevojka koja je napravila samoubojstvo. A sama pjesma je logično koncipirana kao klasičan synth-pop evergreen u mid-tempu. Veoma darkersko/gothic raspoloženje pop pjesme koja ima velike šanse biti prepoznata u 'mračnim' krugovima kao himna. Naravno, plesnost OMD nikad nije bila upitna mada je ovdje riječ o nešto usporenijem ritmu koji čak može odgovarati i terminu 'rock-sentiš', ako se itko uopće sjeća šta znači dobar 'stiskavac' u zadimljenom disco-klubu.

"Our system" počinje s laganim eksperimentima razvezujući priču na kompletan svemir u stilu The Beatles "Across the universe", no na koncu eksplodira sa ritmikom živih bubnjeva Malcom Holmesa koji je vrlo malo zastupljen na ovom albumu. Inače, uglavnom je programirao ritmove, a jedan od njegovih najuspješnijih zgoditaka je sjajan komad "Kissing the machine" u kome je točno pogodio onu supstancu boja i ritmičkih jednostavnih tehnikalija Karl Bartosa iz Kraftwerk. I sama pjesma je baš poput starih Kraftwerk iz razdoblja "Trance Europa Express" i "The Man Machine", a takvih pjesama je danas, a i općenito bilo jako malo. Treba obratiti posebnu pažnju na uvodni vokoderski vokal koji kaže 'želim te, želim da me želiš, trebam te, trebam sebe' što nam strahovito manjka u ovome maksimalno poremećenom društvu - topla riječ, zagrljaj, utjeha, sklonište od svega ovoga kaosa koji se svakodnevno događa pred našim očima. OMD ovdje ne ljube 'mašinu' kao što bi se moglo zaključiti po naslovu pjesme, već parafraziraju ljudsku otuđenost koja je otišla tako daleko da se vjeruje izmišljotinama iz tih kutija kompjutera povezanih s internetom, a ne vlastitom susjedu. Ovo je jedna od najsofisticiranijih pjesama na albumu, dođe otprilike kao kombinacija "Computer love" i "Sex object", naravno od Kraftwerk, a ima i jedan vrlo zanimljiv detalj - senzualan ženski spoken-word vokal na njemačkom jeziku kojeg je izvela jedna od najblistavijih dama žanra Claudia Brucken iz nekadašnjeg odličnog njemačkog art/synth-pop benda Propaganda.

Još jedan kratki eksperimentalni 'skit' "Decimal" s ženskim vokalima neodoljivo podsjeća na dvoje čuvenih umjetnika - Philipa Glassa (osobito na "Einstein On The Beach") i Laurie Anderson, te ako mene pitate, ovih 1.21 je ubjedljivo najdorađeniji dio albuma. Tu su OMD ono što ustvari oni i jesu - eksperimentalisti žanra, po nekim načelima i principima žanra čak i kreativniji od Kraftwerk. Pjesma "Stay with me" je vrlo senzibilna ljubavna pjesma, još jedan pravi pop pogodak kakvog brat-bratu Pet Shop Boys i New Order nisu napravili jako dugo, a u kontekstu ove cijele priče se odnosi na to da slušatelj ostane uz ovaj uistinu jedinstveni britanski synth-pop bend i svojoj ljubavi koju ima. Da karikiram, Depeche Mode nikad nisu napravili ovako lijepu pjesmu, pa čak niti Roxy Music.



Drugi singl "Dresden" je još jedan vrlo brzi new-wave komad gdje je bas gitara frontmena Andy McCluskeya došla do potpunog izražaja mada se čini da je u kontekstu čitavog performensa na albumu odsvirana kroz synth, te dok se čini kako se ovo cijelo zdanje pomalo privodi kraju, iznenada ispliva još jedan eksperimentalni komad "Atomic ranch" koji rezimira rasplet albuma. Ovaj puta po američkom sistemu života nakon završetka 2. svjetskog rata kada je ljudima glavni cilj bio imati kuću, automobil, ženu i barem dvoje djece strepeći od početka hladnog rata između SSSR-a i USA, te atomske bombe koja im je cijelu idilu mogla uništiti u jednoj sekundi.



Završna pjesma se upravo naziva "Final song" satirično počevši s odbrojavanjem '4,3,2,1' kao da će se ta atomska bomba i aktivirati. Uostalom, cijeli svijet je živio u tom strahu da će do odbrojavanja doći, na svu sreću, kao što se zna, živjelo se u relativnom blagostanju, pa OMD ovdje ništa nije niti pokušavao pretjeravati ili uveličavati napravivši mirnu, idiličnu i ambijentalnu pjesmu. Kao što su ih i redovito isporučivali u sličnim prigodama.

Kompletna insfrastruktura ovog koncepta ima svoj tok nalik na povijesno-dokumentarnu dramu 20. stoljeća s artistički oblikovanim izletima u avangardu, te kao što je bend oduvijek znao raditi, nije niti ovaj puta bio fokusiran da napravi samo 2-3 hita zanemarivši ostatak materijala. Dapače, ovdje je sadržaj puno bogatiji i daleko više govori od ovih izabranih singlova i još nekolicine potencijalnih hitova, a također kao što su to oduvijek radili, izbor njihovih tema je ponovno začudan, pomno izabran, promišljen i prostudiran, skače s percepcije na percepciju i nije nimalo 'plitak' ili 'proziran' kao što bi se to moglo činiti na prvo slušanje. Jako je važno izbaciti 'bubu iz glave' da je ovdje 'samo nekoliko' pop pjesama namijenjenih radio programima i stvar će bez ikakvih problema kliziti kroz gotovo filmski scenarij koji se otkriva repeticijama preslušavanja i individualnim analizama.

Veoma dobro.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/05/2013